Bila jednom jedna siromašna udovica koja je imala sina jedinca po imenu Jack i kravu po imenu Mliječnobijela. A sve od čega su živjeli bilo je mlijeko koje je krava davala svako jutro, a koje su nosili na tržnicu i prodavali. No, jednog jutra Mliječnobijela nije dala mlijeko i nisu znali što učiniti.
“Što ćemo, što ćemo?”, reče udovica kršeći ruke.
“Živni, majko, otići ću negdje naći posao”, rekao je Jack.
“To smo već pokušali, i nitko te nije htio uzeti”, rekla je njegova majka; “moramo prodati Mliječnobijelu i s novcem započeti trgovinu, ili tako nešto.”
“U redu, majko”, kaže Jack, “danas je tržni dan i brzo ću prodati Mliječnobijelu, a onda ćemo vidjeti što možemo učiniti.”
Pa je uzeo kravlji ular u ruku i krenuo. Nije otišao daleko kad je sreo starca smiješnog izgleda koji mu je rekao: “Dobro jutro, Jack.”
“Dobro jutro”, rekao je Jack i zapitao se kako čovjek zna njegovo ime.
“Pa, Jack, a kamo ćeš?” reče čovjek.
„Idem na tržnicu da prodam našu kravu tamo.“
“Oh, izgledaš kao pravi tip koji prodaje krave”, reče čovjek; “Pitam se znaš li koliko graha čini pet.”
“Po dva u svakoj ruci i jedan u ustima”, kaže Jack oštro poput igle.
“U pravu si”, kaže čovjek, “i evo ga, grah”, nastavio je, izvukavši iz džepa nekoliko zrna čudnog izgleda. “Budući da si tako bistar”, kaže on, “nemam ništa protiv toga da se s tobom zamijenim – tvoja krava za ovaj grah.”
“Ma nemoj”, kaže Jack; “baš bi ti se svidjelo?”
“Ah! Ne znaš što je ovaj grah”, reče čovjek; “Posadiš li ga preko noći, do jutra raste do neba.”
“Stvarno?” rekao je Jack.
“Da, tako je, a ako se ne pokaže točnim, svoju kravu možeš dobiti natrag.”
“U redu”, kaže Jack, pruži mu ular Mliječnobijele i stavi grah u džep.
Jack se vraća kući, a kako nije otišao daleko, još nije bio sumrak kad je stigao do svojih vrata.
“Već si se vratio, Jack?” rekla je njegova majka; “Vidim da nemaš Mliječnobijelu, znači da si je prodao. Koliko si dobio za nju?“
“Nikad nećeš pogoditi, majko”, kaže Jack.
“Ne, nemoj tako. Dobar dečko! Pet funti, deset, petnaest, ne, ne može biti dvadeset.”
“Rekao sam ti da ne možeš pogoditi. Što kažeš na ovaj grah; čaroban je, posadi ih preko noći i…”
“Što?” kaže Jackova majka, “jesi li bio takva budala, takva budala, takav idiot, da si dao moju Mliječnobijelu, najbolju muzaru u župi, i vrhunsku govedinu k tome, za malo beznačajnog graha? Evo ti! Evo ti! A što se tiče tvog dragocjenog graha, on leti kroz prozor. A sad u krevet. Ni gutljaj nećeš popiti, niti malo pojesti ove noći.”
Tako je Jack otišao gore u svoju sobicu u potkrovlju i bio je tužan i žao mu je, svakako, koliko zbog majke, toliko i zbog gubitka večere.
Napokon je zaspao.
Kad se probudio, soba je izgledala tako smiješno. Sunce je sjalo u jedan dio, a sve ostalo bilo je prilično mračno i sjenovito. Pa je Jack skočio, obukao se i otišao do prozora. I što mislite što je vidio? Pa, grah koji je njegova majka bacila kroz prozor u vrt, izrastao je u veliku stabljiku graha koja je išla gore i gore i gore dok nije stigla do neba. Dakle, čovjek je ipak rekao istinu.
Stabljika graha izrasla je sasvim blizu Jackova prozora, pa je sve što je on trebao učiniti bilo otvoriti ga i skočiti na stabljiku graha koja se uzdizala poput velikih ljestava. Tako se Jack penjao, i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao dok na kraju nije stigao do neba. A kad je stigao tamo, našao je dugu široku cestu koja je išla ravno poput strelice. I tako je hodao i hodao i hodao sve dok nije došao do velike i visoke kuće, a na pragu je bila velika velika, visoka žena.
“Dobro jutro, mama”, kaže Jack, prilično pristojno. “Bi li bila tako ljubazna da mi daš doručak?”, jer noć prije nije ništa jeo i bio je gladan kao vuk.
“Želiš doručak, je li?” kaže velika, visoka žena, “ti ćeš završiti kao doručak ako se ne makneš odavde. Moj čovjek je div i ništa ne voli više od dječaka pečenih na tostu. Bolje da nastaviš dalje jer će on uskoro doći.”
“Oh! Molim te mama, daj mi nešto za jelo, mama. Nisam imao ništa za jelo od jučer ujutro, stvarno i iskreno, mama”, kaže Jack, “mogao bih umrijeti od gladi.”
Pa, ogrova žena ipak nije bila ni upola tako loša. Odvela je Jacka u kuhinju i dala mu komad kruha i sira i vrč mlijeka. No, Jack ih nije niti dopola dovršio kad se čuo udarac! Tup! Tup! cijela je kuća počela drhtati od buke jer netko dolazi.
“Bože milostivi! To je moj muž”, rekla je divova žena, “što da radim, zaboga? Dođi brzo i uskoči ovamo.” I stavila je Jacka u pećnicu baš kad je div ušao.
Bio je velik, da budemo jasni. Za pojasom je imao tri teladi zapeta za pete, pa ih je otkačio i bacio na stol i rekao: “Evo, ženo, ispeci mi par ovih za doručak. Ah! Što ovo mirišem? Oho, osjećam krv Engleza. Bio živ ili mrtav, njegovim kostima ću samljeti kruh.”
“Gluposti, dragi”, rekla je njegova žena, “Ti sanjaš. Ili možda mirišeš komadiće onog malog dječaka koji ti se toliko svidio za jučerašnjom večerom. Evo, idi i operi se i pospremi, a kad se vratiš, doručak će ti biti spreman.”
Tako je div otišao, a Jack je upravo namjeravao iskočiti iz pećnice i pobjeći kad mu je žena rekla da ne smije. “Čekaj dok ne zaspi”, kaže ona; “uvijek drijema nakon doručka.”
Div je doručkovao, a nakon toga ode do velike škrinje i izvadi iz nje nekoliko vreća zlata, pa sjedne i broji dok mu glava na kraju nije počela klimati i počeo je hrkati dok se cijela kuća nije ponovno tresla.
Jack se zatim na vrhovima prstiju iskrao iz peći, i dok je prolazio kraj diva, uzeo je jednu od vreća zlata ispod divove ruke, i bacio se preko prozora dok nije došao do stabljike graha, a zatim je bacio vreću zlata, koja je naravno pala u majčin vrt. Onda se on spuštao i spuštao dok napokon nije došao kući i rekao svojoj majci i pokazao joj zlato i rekao: “Pa, majko, nisam li imao pravo za grah? Stvarno je čaroban, vidiš“.
Tako su neko vrijeme živjeli od vreće zlata, no potrošili su je i Jack je odlučio još jednom okušati sreću na vrhu stabljike graha. Tako je jednog lijepog jutra rano ustao i popeo se na stabljiku graha, penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se i penjao se sve dok na kraju ponovno nije izašao na puteljak i do velike, visoke kuće u kojoj je već bio. Tamo je, sasvim sigurno, velika, visoka žena stajala na pragu.
“Dobro jutro, mama”, kaže Jack, hrabro kao mjed, “možeš li biti tako dobra da mi daš nešto za jelo?”
“Odlazi, dječače moj,” rekla je krupna visoka žena, “inače će te moj muž pojesti za doručak. Ali nisi li ti onaj mladić koji je već jednom došao ovamo? Znaš li da je tog dana moj čovjek izgubio jednu od svojih vreća zlata?“
“To je čudno, mama”, reče Jack, “usuđujem se reći da bih ti mogao nešto reći o tome, ali toliko sam gladan da ne mogu govoriti dok ne pojedem nešto.”
Velika i visoka žena bila je toliko znatiželjna da ga je primila i dala mu nešto za jelo. No, jedva da ju je počeo žvakati što je sporije mogao, kad se začuo udarac! Tup! Tup! Čuli su korak diva, a njegova je žena sakrila Jacka u pećnicu.
Sve se dogodilo kao i prije. Div je ušao kao i prije, rekao: “Oho,” i doručkovao s tri pečena vola. Tada je rekao: “Ženo, donesi mi kokoš koja nosi zlatna jaja.” Pa ju je donijela, a div je rekao: “Iznesi jaje”, i ono je snijelo jaje od zlata. A onda je div počeo klimati glavom i hrkati dok se kuća nije počela tresti.
Zatim se Jack na prstima iskrao iz pećnice i uhvatio zlatnu kokoš te otišao prije nego što ste uspjeli reći “Jack Robinson.” No, ovaj put kokoš je zakokotala što je probudilo diva, i baš kad je Jack izašao iz kuće čuo ga je kako doziva: “Ženo, ženo, što si učinila s mojom zlatnom kokoši?”
A žena reče: “Zašto, dragi moj?”
Ali to je bilo sve što je Jack čuo, jer je odjurio do stabljike graha i spustio se dolje brže bolje. I kad je došao kući, pokazao je svojoj majci divnu kokoš i rekao joj “Iznesi”; i snijelo je zlatno jaje svaki put kad bi rekao “iznesi”.
Pa, Jack nije bio zadovoljan i nije prošlo mnogo vremena prije nego što je odlučio još jednom okušati sreću tamo gore na vrhu stabljike graha. Tako je jednog lijepog jutra ustao rano i popeo se na stabljiku graha, i penjao se i penjao se i penjao se i penjao dok nije stigao do vrha. Ali ovaj put je znao da ne treba ići ravno u divovu kuću. A kad joj se približio, čekao je iza grma sve dok nije ugledao divovu ženu kako izlazi s vjedrom po vodu, a zatim se uvukao u kuću i ušao u bakar. Nije dugo bio tamo kad je čuo tup! Tup! Tup! kao i prije, a ušli su div i njegova žena.
“Oho, osjećam miris krvi Engleza”, poviče div. „Njušim ga, ženo, mirišem ga.“
„Zaista, dragi moj?, kaže divova žena. „Onda, ako je taj mali lupež ukrao tvoje zlato i kokoš koja je snijela zlatna jaja, on je sigurno ušao u pećnicu.” I oboje su pojurili u pećnicu. Ali Jack nije bio tamo, srećom, a divova žena je rekla, “Evo te opet sa svojim ‘oho’. Naravno da je to dječak kojeg si uhvatio sinoć i upravo sam ti ga ispekla za doručak. Kako sam ja zaboravna, i kako si ti nemaran da ne znaš razliku između živih i mrtvih nakon svih ovih godina.”
Tako je div sjeo za doručak i pojeo ga, ali bi tu i tamo promrmljao: “Pa, mogao sam se zakleti…” i ustao bi i pretražio smočnicu i ormare i sve, samo, srećom , nije mislio na bakar.
Nakon što je doručak završio, div je povikao “Ženo, ženo, donesi mi moju zlatnu harfu.” Pa ju je donijela i stavila pred njega na stol. Tada je rekao: “Pjevaj!” a zlatna je harfa najljepše pjevala. I nastavila je pjevati sve dok div nije zaspao i počeo hrkati poput groma.
Zatim je Jack vrlo tiho podigao bakreni poklopac i spustio se poput miša i šuljao se na rukama i koljenima sve dok nije došao do stola, kad je dopuzao, zgrabio je zlatnu harfu i pojurio s njom prema vratima. Ali harfa je prilično glasno povikala: “Gospodaru! Gospodaru!” a div se probudio točno na vrijeme da vidi Jacka kako bježi sa svojom harfom.
Jack je trčao što je brže mogao, a div je pojurio za njim i ubrzo bi ga uhvatio, no Jack se trgnuo i izbjegao ga te je znao kamo ide. Kad je došao do stabljike graha, div nije bio udaljen više od dvadeset metara kad je iznenada ugledao Jacka kako nestaje, a kad je došao do kraja puta, vidio je Jacka ispod kako se spušta za živu glavu. Pa, div nije vjerovao takvim ljestvama, pa je stajao i čekao, tako da je Jack imao prednost. Ali baš tada harfa zavapi: “Gospodaru! Gospodaru!” a div se zanjihao na stabljiku graha koja se tresla njegovom težinom. Dolje se spušta Jack, a za njim ide div. Jack je silazio i silazio i silazio sve dok nije bio vrlo blizu kuće. Pa je povikao: “Majko! Majko! donesi mi sjekiru, donesi mi sjekiru.” I njegova je majka izjurila sa sjekirom u ruci, ali kad je došla do stabljike graha, stala je nepomično od straha jer je tamo vidjela div s nogama među oblacima.
No, Jack je skočio i zgrabio sjekiru te zarezao stabljiku graha. Div je osjetio kako se stabljika graha trese pa je zastao da vidi što se događa. Zatim je Jack još jednom zasjekao sjekirom, a stabljika graha je bila presječena na dva dijela i počela se prevrtati. Tada je div pao i slomio svoju krunu, a za njim se srušila i stabljika graha.
Tada je Jack pokazao svojoj majci zlatnu harfu, pa su prezentiranjem nje i prodajom zlatnih jaja Jack i njegova majka postali vrlo bogati. On je oženio veliku princezu, i živjeli su sretni do kraja života.
