Bila jednom jedna siromašna žena koja je sa svoje dvije kćeri živjela u kućici na rubu šume. Svaki dan odlazila je u šumu skupljati drva kako bi mogla založiti vatru u kućici kako bi ugrijala svoju obitelj.
Jednoga dana, dok se vraćala kući s djetetom na leđima, ugledala je malog mačića pored ceste. Stisnuo se uz ogradu, slabašno mjaukao, sav mokar i iscrpljen. Ženi ga je bilo žao, pa ga je pažljivo podigla, umotala u pregaču i odnijela kući.
Kad je stigla do svoje kućice, u susret su joj potrčale dvije kćeri. Odmah su primijetile da majka nešto krije u rukama i radoznalo upitale što je to. Kad im je pokazala malo mače, obje su se uzbuđeno smijale i molile da se igraju s njim.
Ali žena je odmahnula glavom. “Mače je bolesno i slabo. Prvo mora ojačati”, objasnila je. Položila ga je u stare dronjke i donijela mu mlijeka. Kćeri su ga razočarano gledale, ali su shvatile da se o njemu treba brinuti.
Nekoliko dana kasnije, mačić je ojačao i jednog jutra više ga nije bilo. Žena je pretpostavila da se vratio u svijet, a nakon nekog vremena gotovo je zaboravila na to.
Jednoga dana opet je otišla u šumu. Vraćajući se istim putem, lijepa, plemenita dama u haljini finoj poput paukove mreže stajala je na mjestu gdje je našla mačića. Nasmiješila joj se, prišla bliže i stavila igle za pletenje u pregaču.
“Ovo je za tvoje dobro srce”, rekla je tajanstvena dama i nestala.
Žena je iznenađeno pogledala igle, nije imala pojma što bi na njima moglo biti posebno. Odnijela ih je kući i stavila na stol.
Kad se sljedećeg jutra probudila, čekalo ju je veliko iznenađenje – na stolu je bio savršeno ispleten par dugih čarapa. Nije mogla vjerovati svojim očima! Sljedeće noći ostavila je igle na istom mjestu – a ujutro je bio još jedan par čarapa.
Tako je žena shvatila da je dobila čarobni dar. Svake noći igle su same radile, a čarape su rasle. Počela ih je prodavati i ubrzo je imala dovoljno novca da njezina obitelj nikada više ne bude u potrebi. I tako se pokazalo da su suosjećanje i dobrota najveće bogatstvo koje čovjek može imati.
