Kratke priče za laku noć

Iznad velike zelene doline, stajalo je proljetno kraljevstvo. Cvijeće je tamo raslo cijele godine, duga je ponosno stajala nad zidinama dvorca, a drveće je cvjetalo u vrtovima kraljevstva. O tom proljetnom kraljevstvu pričalo se nadaleko. Svi koji su prolazili htjeli su vidjeti boje po kojima je kraljevstvo bilo poznato. Drveće, cvijeće i duga. Sve je to uljepšalo kraljevstvo raznim bojama.

Nekoć davno, u starim pričama, živjeli su razni ljudi koji nisu mogli imati djece. I kad bi u svojoj želji za djetetom već sasvim izgubili strpljenje, rekli bi: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i maleno kao palac!« Ili: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i prase!« Ili grm ružmarina! Makar običan lonac! I baš se najčudnije želje u pričama ostvaruju.

Kad dođe jesen, sunce počinje ranije zalaziti, na nebu se često skupi više oblaka, a često je i kišno razdoblje. Ponekad kiša pada kratko, ali ponekad pada cijelim tjednima. Jednom je takvo loše vrijeme došlo i u naše selo. Bilo je jako vjetrovito i oblaci su se skupili. Bila je prava oluja. Ali kad je oluja prošla, kiša je nastavila padati.

Kad nastupi noć, na nebu se pojavi djelić mjeseca i oko njega počnu svjetlucati zvijezde. Neke od njih blistaju više, neke manje. Ali sve one izgledaju vrlo lijepo na nebu. Ako dobro pogledate mjesec, možete vidjeti da netko sjedi na njemu. To je vilenjak Dozy. Sjedi na mjesecu, njišući nogama u zraku. Njegov nebesko srebrni kaput prekrasno svjetluca na crnom nebu, a svjetlucava kosa vijori se u zraku.

Daleko u planinama, tamo gdje su samo snijeg i mraz, živio je Jeti. Živio je na najvišem planinskom vrhu, lijepo skriven u špilji. Nijedan ga čovjek nikada nije vidio. I stoga nitko nije znao da on postoji.

U crnoj šumi, duboko u unutrašnjosti kraj kamenih litica, živio je razbojnik. Imao je dugu ispletenu bradu i poderanu kapu na glavi. Njegova čupava crna kosa stršila je ispod njega. Živio je uz najviše litice, unutar skrivene pećine. Nije bio zao; jednostavno nije znao ništa drugo nego pljačkati ljude.

Pogledate li u nebo navečer, kada su oblaci već legli i više ne lutaju nebom, vidjet ćete zvijezde posvuda iznad sebe. To je poput crnog ogrtača prekrivenog svjetlucavim sjajem. Neke od njih svijetle jako, neke slabo.

Liddie je bila plavokosa djevojka koja je većinu vremena provodila u šumi. Tamo je voljela čitati, odmarati se i stavljati razne poslastice u rešetke za hranjenje jelena.

Bila jednom tri medvjeda. Medvjedi su živjeli zajedno u šumi. Mali medvjed bio je beba medvjed, Medo srednje veličine bio je Mama Medo, a Veliki Medo bio je Medo Tata. Njihova kuća imala je namještaj i pribor za jelo veličine svakog medvjeda. Zdjelica, žlica, stolica i krevet za medvjedića bili su vrlo mali. Zdjela, žlica, stolac i krevet mame medvjedice bili su srednje veličine. Zdjelica, žlica, stolac i krevet tate medvjeda bili su jako veliki.

Legenda kaže: da nije bilo Crne Kraljice, ne bi bilo ni Crne, ni Bijele rijeke; a da nema ovih rijeka, ne bi bilo ni Plitvičkih jezera… 

Mali Toni živio je blizu šume. Imao je kovrčavu smeđu kosu. Uvijek se uvijala na sve strane. Ruke su mu uvijek bile prljave, odjeća poderana, a osmijeh mu se rijetko pojavljivao na licu. Bio je, ukratko, namrgođeni mrzovoljko. Gotovo ništa ga nije veselilo, a uništavao je ili prljao što je mogao.