Nekada davno postojala je mala, gusta šuma koja je bila lijepa tijekom cijele godine. Svako godišnje doba ostavilo je na njoj svoju čar. Uvijek je lijepo cvjetala, a zimi se pretvarala u bijeli snježni krajolik. U njoj su svi bili sretni. Ipak, ova je šuma bila najljepša upravo u jesen.

Kada je šumom počeo puhati prvi svjež povjetarac i lišće na drveću počelo mijenjati različite nijanse crvene, narančaste ili žute, mala šuma postala je mjesto neizmjerne ljepote. Kao da ju je sam slikar naslikao kistom.

Međutim, to nije bila slika, već šuma. I u ovoj maloj šumi živjele su razne životinje koje su živjele zajedno u slozi. Tamo biste mogli naići na riđu lisicu po imenu Alisa, malog sivog zeca po imenu Hopko i njihovog prijatelja, ježa po imenu Bodljica.

Te tri životinje od svih su godišnjih doba najviše voljele jesen. No, svatko od njih je imao svoj razlog zašto je najviše volio jesen.

Crvena lisica Alisa voljela je obožavala jesen zbog prekrasnih boja kojima drveće kitilo. Voljela je biti neupadljiva i igrati se skrivača. Bila je brza i okretna. Uvijek se vješto skrivala od svojih prijatelja Hopka i Bodljice. Ipak, najradije je skakala u hrpu obojenog lišća. Tu se skrivala od njih, uvijek nasmijana od uha do uha kad je zeko i jež nisu mogli pronaći.

Jež Bodljica volio je jesen iz još jednog razloga. Nije uživao u skrivanju poput Alise, ali zato je jako volio papati. A bila je to upravo jesen koju je obožavao zbog raznih poslastica. U jesen je bilo mnogo ukusnih orašastih plodova, bobica i drugog voća koje je mogao ubrati i spremiti za hladnu zimu. Znao je pronaći i kasno otpale jabuke, koje je najviše volio. Uvijek bi pažljivo nabadao jabuke na svoje bodlje i nosio ih kući. Lisica Alisa i zečić Hopko uvijek su marljivo pomagali ježu kad mu više ništa nije moglo stati na leđa. Sve je zalihe za zimu pažljivo spremio u svoju kućicu.

Zeko Hopko nije se skrivao u šarenom lišću, niti je slasnu hranu stavljao na svoja leđa, ali isto je imao razlog zašto je volio jesen. U jesen je najviše volio kako se priroda čudesno mijenja. Volio je gledati tu čaroliju, kako lišće na drveću postaje žuto, pa narančasto, pa crveno. Jednog ga je dana sunce nježno grijalo na njegovom sivom krznu, a kasnije je ugodan jesenski povjetarac podigao lišće u zrak koje je čarobno lepršalo malom šumicom. I to je ono što je Hopko najviše volio u jeseni. To je njezina čar.

Cijela šuma postala je mjesto čuda. Sve životinje u šumi jako su uživale u čarobnom dobu jeseni koja je stigla u njihovu šumu. Njihova šuma se mijenjala svaki dan. Kako je sve više i više lišća padalo na zemlju, stvorio se prekrasan šareni tepih. To je značilo da su stabla već spremna za dolazak zime. I tako su se i životinje u šumi polako pripremale za hladnu zimu, ne samo ježić Bodljica, nego i ostale životinje skupljale su ukusne zalihe za zimu ili se udobno smjestile u svojim kućicama.