U gustoj šumi, osim svakojakih životinja, možete naići i na skromnog medvjedića Brunda. Ovaj smeđi medvjed bio je poznat u cijeloj šumi po svojoj ljubaznosti i dobroj naravi. Volio je sve i bio najdruželjubiviji medo kojeg ste ikada sreli.
Iako je bio prijateljski nastrojen, njegova veličina često je izazivala strah kod drugih životinja. Kad god bi lutao šumom tražeći slatki med ili skupljajući ukusne bobice, pozdravljao je svako stvorenje koje bi sreo. Nažalost, nisu mu svi uzvraćali pozdrav.
Hladne zimske večeri provodio bi u svome brlogu, gdje je glasno hrkao u snu. Neke životinje, poput medvjeda, zimi dugo spavaju kako bi smogle snagu za duga ljetna lutanja šumom. Ispred svog brloga Brundo je imao potočić u kojem je volio prati svoje šape i loviti ribu – što mu je bila najdraža zanimacija.
Jednog jutra, s izlaskom sunca, Brundo je krenuo u šetnju. Vrijeme je postajalo sve hladnije, a medo je znao da mora napraviti zalihe hrane za zimu kada će spavati u brlogu. Uzeo je svoju pletenu košaru i odlučio otići brati maline. Danas je imao jasan cilj: napuniti košaru do vrha! Veselo je pjevušio dok je bacao slasne bobice u košaru, iako je pojeo više nego što je stavio unutra.
Dok je brao crvenkaste maline, začuo je tužno piskutanje u blizini.
“Što bi to moglo biti?” zapitao se Brundo i odlučio istražiti tajanstveni zvuk. Prešao je preko hladnog potoka koji je tiho žuborio, zaobišao visoki hrast i zavirio iza grma. A tamo – pravo iznenađenje!
Na tlu, zapetljana u grane, ležala je ptičica koja se pokušavala osloboditi. Mahala je krilima, ali nije mogla izaći. Kad je ugledala velikog medvjeda, piskutanje je postalo još glasnije – ptica se bojala.
Brundo se samo nasmiješio, spustio košaru i čučnuo pokraj nje.
“Ne boj se, neću ti nauditi. Mogu li ti pomoći?” upitao je ljubazno.
Ptičica, po imenu Zvrkica, bila je sramežljiva. No ubrzo je shvatila da, da ju je medo htio pojesti, već bi to učinio. Zato je tiho odgovorila: „Zapetljala sam se u ove grane. Ne mogu se osloboditi! Krila su mi zaglavljena!” jadikovala je Zvrkica.
Brundo nije oklijevao. Nježno je oslobodio ptičicu iz granja. Kada je konačno stala na svoje tanke nožice, pokušavala je poletjeti. Međutim, uspjela je zamahnuti samo jednim krilom – drugo ju nije htjelo poslušati. Počešljala je perje, ali opet ništa.
“Mislim da sam povrijedila krilo u grmu,” tužno je rekla ptičica.
Medo joj je ponudio da se brine o njoj dok se ne oporavi. Nakon kratkog razmišljanja, Zvrkica je pristala. Brundo ju je pažljivo smjestio u svoju košaru i ponio je u brlog. Tamo joj je krilo očistio i namazao medom.„Med je lijek! Sigurno će ti pomoći!” rekao je uvjereno.
Med je doista pomogao ozlijeđenom krilu, i to uglavnom zato što su obje životinje vjerovale! Nakon nekoliko dana, ptičica je veselo letjela po brlogu. Više je ništa nije boljelo! Štoviše, ptičica Zvrkica više se nije bojala velikog medvjeda i dvije, iako različite, životinje postale su nerazdvojni prijatelji. Ptica je cijelu zimu donosila hranu svom usnulom prijatelju kao znak zahvalnosti za njegovu pomoć.
Jer na kraju krajeva, nije važno kako izgledaš – važno je kakav si iznutra!
