Nekada davno, u našem ljudskom svijetu živjela su i čarobna bića, poput vještica, vilenjaka, strašnih zmajeva, pa čak i patuljaka. Duboko u dalekim planinama skrivala se mala dolina, u kojoj je živjela velika skupina patuljaka poznata po ljubavi prema zlatu.

Mnogi ljudi i čarobna bića pokušavali su prijeći planine kako bi se domogli njihova zlata, ali bezuspješno. Patuljci su neumorno kopali i punili svoje jame i dvorce blagom koje je sjajilo jače od zvijezda na nebu. To je bilo njihovo blago.

Jednoga sunčanog dana, mali patuljak Rory zaputio se kopati zlato na kraju njihove doline. Tamo nitko nije zalazio. Stari patuljci pričali su da na kraju doline vreba nešto neviđeno i opasno. Svi su ostali patuljci kopali na poznatim mjestima, no znatiželjni Rory odlučio je poći do kraja doline, u staru planinu.

Dogodilo se, međutim, nešto što nije očekivao. Njegov je kramp udario o čudan, tvrd kamen koji se počeo lagano tresti. Rory je uzmaknuo dok se kamen počeo otvarati i pucati. Pukotina u stijeni otkrila je tajni tunel pun zlatnih odsjaja. Budući da je Rory bio malen patuljak, odmaknuo je nekoliko kamenčića i vješto se provukao u tajanstveni tunel. Sunčeve zrake probijale su se kroz tunel i osvjetljavale zlatni hodnik, koji se pod njihovim zrakama još jače sjajio.

Kako je Rory hodao dublje u tajanstveni tunel, iznenada se našao u velikoj dvorani punoj zlata i raznovrsnih dragulja kakve svijet još nije vidio. Dok je prolazio dvoranom, zlato je zveckalo pod njegovim nogama, kadli iznenada začu neki zvuk. Bilo je to prodorno, glasno disanje. Rory je postao ozbiljan i zastao.

Usred prostorije ležala je golema usnula zmajica. Mali patuljak nije se usudio ni disati od straha da je ne probudi. Zato se ovamo nije smjelo kopati, pomislio je mali Rory.

No njegov je pogled pao na nešto neobično. Zmajica je spavala i teško disala, kao da ju nešto boli. Rory je primijetio da joj je jedno krilo ozlijeđeno i da krv kaplje po zlatu. Patuljak nije oklijevao, izvadio je svoj čarobni prah pun ljekovitog bilja i pažljivo ga posuo po rani.

Rana se počela polako zacjeljivati sve dok joj krilo nije bilo potpuno izliječeno. Zmajica se probudila, a njezine zelene, zastrašujuće oči pale su na malog, uplašenog Roryja koji je stajao pred njom držeći u rukama svoj čarobni prah.

Umjesto bijesa i vatrenog daha, zmajica se nasmiješila.

„Ti… ti si me spasio i izliječio moje ranjeno krilo“, rekla je zmajica. „Kako to da me se ne bojiš?“ upitala je prodornim glasom.

„Vidio sam da te boli i htio sam pomoći, kad sam već nepozvan ušao u tvoju skrivenu planinu punu zlata“, odgovorio je mali patuljak.

„Hvala ti što si mi spasio krilo i što me se ne bojiš. Tvoja obitelj, ostali patuljci, ne dolaze ovamo jer me se boje“, rekla je zmajica tužno. Rory ju je slušao ne dišući.

„Ovo sam zlato čuvala od svijeta kako ga nitko ne bi zloupotrijebio. No ti si pokazao dobrodušnost i hrabrost patuljaka. Kao nagradu, darujem dio ovoga blaga tvome narodu“, rekla je zmajica.

Patuljak je bio oduševljen njezinim darom, ali se zamislio, pa naposljetku rekao:

„To je zlato lijepo, ali tvoje je. Moji patuljci već imaju mnogo zlata. Tvoja tajna i dom pun zlata ostat će naša tajna“, rekao je na kraju mali Rory.

Zlato je bilo njezino, a oni ionako kopaju zlato koje nikome ne pripada – ne bi bilo pošteno oduzeti joj ga.

Zmajica je kimnula i pružila Roryju veliki plavi dragulj, koji je prelomila napola. Jednu polovicu dala je patuljku, a drugu je zadržala.

Od toga dana postali su prijatelji, a dragulj je bio simbol njihova prijateljstva. Rory je ispričao priču o tajanstvenoj zmajici u planini, ali o zlatu nikome nije rekao – to je bila njihova mala tajna.

Zmajica je povremeno izlijetala iz svoje planine kako bi čuvala dolinu od uljeza, dok su patuljci živjeli sretno i zadovoljno. Tako su velika zmajica i mali patuljak postali neobični prijatelji – oni kakvi doista mogu postojati u svijetu mašte.