Večeras je moj brat Škripa plašio gospodina Karla, a ja, Milovan, nisam imao što raditi. Pomislio sam da bih mogao otići vidjeti kako izgleda pročelje zgrade. Cijeli dan padala je kiša. Čuo sam djecu kako pričaju kako su lokve nakon kiše super i kako je divno gaziti i skakati u njima. To sam morao isprobati!
Čekao sam da svi zaspu. Krenuo sam niz stepenice, ali ups! Gospođa Simon ih je oprala i od petog kata nadalje svaki je korak bio skliskiji od pločnika usred zime. Šapa mi je skliznula.
Jupi jao, jao, jao, jao.
Tako sam se kotrljao niz stepenice. Ali nema šanse da me netko natjera da uđem u lift. Mora postojati neki drugi način.
Tada sam primijetio da se duž cijelog stubišta prostire neka dugačka motka, taman dovoljno široka da lijepo prione uz moj trbuščić. Popeo sam se na nju. Mislim da to ljudi zovu rukohvat. Pustio sam se i jupi!
Klizao sam niz rukohvat!
Jurio sam tako brzo da sam u zavojima morao kočiti kako ne bih odletio. Spustio sam se sve do ulaza.
Budući da je bilo sjajno, a stepenice su se u međuvremenu osušile, opet sam se popeo na peti kat i još jednom skliznuo niz rukohvat.
I opet.
I opet.
I opet.
Bilo je tako zabavno!
Skoro sam zaboravio da sam htio skakati po lokvama. Oprezno sam se iskrao kroz tajni prolaz pokraj ulaznih vrata, onaj za koji mi je Škripa rekao. Posvuda je bio mrak, gorjele su samo ulične svjetiljke. Ali dobro sam vidio u mraku.
Pronašao sam najveću lokvu, čučnuo, zamrdao bokovima kao mačka prije skoka i…pljas!
Voda i blato prsnuli su na sve strane. Sad razumijem zašto se to djeci toliko sviđa. Bilo mi je fantastično!
Skakao sam po svim lokvama oko naše stambene zgrade dok mi se krzno nije smočilo. Ipak, nije mi bilo hladno. Bio sam samo malo blatnjav.
Ali uskoro će svanuti i trebao bih se vratiti kući. Ionako sam već bio umoran. Polako sam se odvukao do petog kata, kad mi je sinulo da bih se prije spavanja mogao još jednom provozati na rukohvatu.
Skočio sam na njega, pustio se i ufff! Kakva vožnja. Mokro krzno klizilo je još brže nego prije. Jurio sam toliko brzo da nisam mogao zakočiti. Odletio sam s rukohvata i zabio se ravno u zid.
Bilo me užasno sram, ali bilo je vrijeme za spavanje.
Sljedećeg jutra probudili su me glasovi mojih roditelja i brata Škripe.
“Na zidu je slika šunjala! Netko je naslikao siluetu šunjala na četvrtom katu!”
Što?
Jesu li nas ljudi otkrili?
To nije dobro.
Iskrao sam se iz sobe da vidim što se dogodilo na četvrtom katu. Bili su u pravu! Na zidu je bila silueta šunjala. Lijepo se vidjela sprijeda, sa sve četiri noge i repom.
Izgledala je baš kao ja.
Zapravo, to sam i bio ja.
“Kakav je to divljak blatom zamazao zid?” čuo sam gospođu Simon.
Ali ja sam do tada već pobjegao natrag u krevet.
Nisam ja nikakav divljak.
„Izgleda kao da je netko zalijepio mačku za zid”, nasmijao se gospodin Karlo. „Pretpostavljam da ćemo morati ponovno obojiti hodnik, gospođo Simon.”
„Da, napravit ću to sljedeći tjedan. Ali nikako mi nije jasno kako se ovo pojavilo na zidu.”
Meni je prilično jasno, pomislio sam dok sam tonuo u san, ugodno umoran nakon svoje noćne avanture.
