Nekada davno, u dubokoj planini, živio je zgodan mladić sa svojom majkom koja je bila vještica. U obližnoj kućici živjela je još jedna djevojka, lijepa, s licem bijelim kao snijeg i usnama crvenima poput ruže. Iako nije bila iz bogate obitelji, srce joj je bilo od zlata.
Svako jutro dolazila je do bunara po vodu, gdje je upoznala Tomu, koji joj je uvijek pomagao nositi vodu i nasmijavao ju kad bi imala težak dan. Postajali su svakim danom sigurniji da im srca kucaju jedno za drugo.
Jednoga dana Katarina je, kao i svakog jutra, čekala Tomu kraj bunara, ali njega nigdje nije bilo. Sama je krenula za poslom, pitajući se je li mu se nešto dogodilo. Nije htjela odmah tmurno razmišljati, no u zraku nije osjećala ništa dobro. Sve se više uvjeravala u svoje sumnje kada se nije pojavio sljedećih nekoliko dana.
Tužno je sjela nasuprot bunara i tiho rekla: „Gdje si nestao, dragi moj? Jesi li se raspršio u zrak ili me više ne voliš?“ U tom trenutku crni gavran sletio je na bunar i zapjevao. Zatim je tiho promatrao djevojku, češljajući svoje sjajno crno perje.
Katarina je obrisala suze i polako se približila bunaru. Nježno je pogladila gavranova krila i rekla: „Barem ćeš biti ovdje sa mnom da mi bude malo lakše.“ Djevojka je svaki dan dolazila po vodu kao i obično, ali od tog dana nije pjevala ni se smijala. Umjesto toga, suze bi joj klizile niz lice zbog voljenog koji ju je iznenada napustio, a razlog tomu nije znala. Jedini tko joj ostao bio je gavran, koji ju je svako jutro čekao na bunaru i s kojim je mogla razgovarati i ispričati mu svoje brige.
Dani su prolazili, mjeseci su se pretvarali u godine, sve dok jednog dana mladi i vrlo bogati kupac nije došao u Katarininu kuću tražeći smještaj. „Imate lijepu i pametnu kćerku. Nikad nisam jeo bolju hranu.“ pohvalio je kupac nakon večere, a roditelji su se ponosno nasmiješili. „Bila bi dobra žena. Dobro bih se brinuo o njoj i dao joj sve što zatraži.“ rekao je. Katarina je, čuvši to, osjetila bol u srcu.
„Ruka naše kćeri još ne pripada nikome, pa čak bismo i prihvatili zeta poput vas.“ rekao je otac, sretno, i tako su obećali Katarininu ruku kupcu. Ubrzo su počele pripreme za vjenčanje, a kupac je jedva čekao svoju voljenu. Ipak, i nakon tri godine Katarina nije mogla zaboraviti Tomu. On je bio njezina prava ljubav. Čak i na dan vjenčanja, dok je oblačila haljinu, plakala je i naricala.
Odjednom se na oblaku pojavio crni gavran kojeg je vidjela kraj bunara. „Dakle, došao si me vidjeti posljednji put? Od sada ću živjeti sa svojim mužem. Ni ne znaš koliko mi nedostaje Toma. Voljela bih da se mogu udati za njega.“ tugovala je, skrivajući lice u rukama.
„Možeš, Katarina.“ začuo se grub, muški glas. Katarina se gotovo onesvijestila. Godinama kasnije, Toma je stajao pred njom i ona mu je odmah pala u zagrljaj od radosti. „Kako to?“ upitala je, a njezin dragi joj je poljubio čelo.
„Moja majka nije htjela da se udam za tebe, pa me proklela. Pretvorio sam se u gavrana i mogao sam ponovno postati čovjek samo ako netko prolije tisuću suza prave ljubavi za mene. Nisam očekivao da će se to dogoditi, ali ti si to učinila. Stoga, ako me voliš kao što ja volim tebe, hoćeš li se udati za mene?“ rekao je Toma i kleknuo pred Katarinu.
Ona je sretno kimnula glavom, a vani je počeo padati snijeg. Katarina je odmah otkazala vjenčanje s kupcem i, iako njezini roditelji nisu bili sretni, konačno je bila sretna s muškarcem kojeg voli. Za Božić te godine vjenčali su se i živjeli sretno zajedno.
