Bila je to jedna od onih prekrasnih, vlažnih večeri kada šunjala izlaze iz svojih kreveta i njuškaju po prstima koji vire ispod pokrivača. Čak smo i Škripa i ja dobili želju zadirkivati neke male prste.
Djeca nas se više nisu bojala, pa smo odlučili otići negdje drugdje. Osim toga, kad probudite djecu, obično plaču i žao mi ih je. Ali kad probudite odrasle, oni vrište i psuju i to je tako zabavno.
Ali mislim da nitko u našoj stambenoj zgradi nije spavao te noći osim djece. Izgledalo je kao vrlo dosadna noć. Ali onda je Škripa dobio ideju.
“Idemo se utrkivati”, rekao je. “Idemo se natjecati tko će prvi dotrčati niz stepenice. Cilj će biti na ulaznim vratima.”
“U redu, idemo. Tri, dva, jedan – kreni!”
Kotrljali smo se kao voda, skačući niz stepenice i skrećući po hodnicima, a na trenutke i klizili potrbuške. Pravili smo toliku buku da su ljudi virili kroz vrata da vide što se događa.
Bio sam skoro na cilju kad su se otvorila vrata i hodnik se osvijetlio. Domar je stajao između dovratka i zurio u hodnik. Odmah sam se sagnuo i ostao na mjestu.
“Zvuči kao da krdo slonova trči uokolo!” Domar je vikao niz hodnik, pretpostavljajući da uokolo trčkaraju neka nestašna djeca. Zatim je primijetio crnu gomilu u hodniku.
“Moramo čistačici kupiti novi mop za brisanje poda. Ovaj se sav raspada”, okrenuo se svojoj ženi.
“Izgleda da se već raspao, dragi. Sutra ću kupiti novi mop.”
Vrata su se zatvorila. Dobro da ga nisu htjeli ići baciti. Mop, fuj. Brzo sam se probio do ulaza gdje smo postavili cilj. Škripa je već bio tamo.
“Prvi, prvi, a ti smrvi,” skakao je Škripa i nadimao se od ponosa.
“To nije fer, da domar nije izašao ja bih bio prvi”, namrštio sam se.
“Dakle, još jedna utrka do našeg kata, ha?”
“Dogovoreno!”
Škripa je započeo utrku i dvije krznene lopte pojurile su naprijed. Prvo smo se umalo sudarili na dnu stepenica. Zatim sam se zabio u vazu i srušio cvijet na polukatu. Škripa mi se htio narugati, ali kad se okrenuo, nije gledao kamo trči i zaletio se pravo u cipele na otiraču jednog stana. Cipele su se razletjele na stranu i Škripa se poskliznuo preko hodnika na otiraču. Izgledao je poput Aladina na čarobnom tepihu.
Iskoristio sam priliku i prestigao ga. Na petom katu mi se ispriječio mop koji je netko ostavio. Izbjegao sam ga. Ali pod je bio svježe obrisan (prokleta gospođa Simon), pa sam se poskliznuo i zabio ravno u vrata njezina stana.
Na trenutak nisam imao pojma što se dogodilo. Ali onda su se vrata otvorila i gospođa Simon je istrčala, vrišteći. To me prenulo, pa sam poletio toliko brzo da sam se na petom katu našao odmah iza Škripe. Protrčao sam kroz cipele i razbacao ih posvuda.
Vriskovi gospođe Simon probudili su gospodina Karla. Upalilo se svjetlo i ostali smo stajati na stepenicama. Čučali smo i gledali gospodina Karla kako u svojim kroksicama trči iz stana. Žurilo mu se, nije još ni upalio svjetlo, a spotaknuo se o jednu od razbacanih cipela, poskliznuo se na otiraču i umjesto da je išao niz stepenice skliznuo se na guzici. A budući da je gospodin Karlo bio tako krupan, nije se zaustavio, nego je na svojoj guzici otišao ravno niz stepenice. Zaustavio se tek pred gospođom Simon, a u ruke mu je pao mop.
Gospođa Simon je odmah prestala vrištati i počela se glasno smijati. I ja i Škripa smo se hihotali.
“Što se dogodilo, Marta?” upitao ju je gospodin Karlo.
“Mislila sam da se tamo neke divlje mačke jure”, nastavila je smijući se, brišući suze od smijeha. “Bili ste ljubazni što ste došli i spasili me. Žao mi je što sam vas probudila.”
“Ionako još nisam spavao”, rekao je gospodin Karlo. “Htio sam vas nešto pitati, ali nisam znao kako. Pa, budući da sjedim ovdje pred vama, draga moja Marta, želim vas pitati: Hoćete li se udati za mene?”
Gospodin Karlo je zbacio mop, kleknuo pred gospođu Simon, uzeo je za ruku i izvadio prsten negdje iz svojeg bademantila.
“Pa, vidi kako smo im pomogli”, rekao je Škripa, gledajući dva goluba kako govore svoje “da”.
“Hm, valjda će biti svadba,” složio sam se.
“Definitivno. Nadam se da će biti noću. Baš bih rado pojeo svadbenu tortu.”
“Pretvaraš se u starog Hjunta. I on uvijek misli na hranu.”
“U svakom slučaju, tko uđe zadnji u krevet – smrdljiva je neoprana noga”, vratio se Škripa opet na utrke.
Oboje smo završili utrku u isto vrijeme, uskočili u svoje krevete i čudili se kako je sve lijepo ispalo. Uostalom, svaka bajka završava vjenčanjem. Dakle, laku noć, djeco, i pazite se otirača, tegla za cvijeće, cipela i krpa kako ne biste na kraju skliznuli niz stepenice na svojoj guzici.
