Sedmaši su svake godine išli na skijanje. Svi su se tome veselili. Cijeli tjedan su živjeli u planinarskoj kolibi i cijeli dan skijali. Nema učenja, nema zadataka! Svi, baš svi, bili su oduševljeni. Osim Josipa. 

Josip se bojao jer nije znao skijati. I njegova mama, tata, baka, pa čak i sestra bojali su se za njega. Svi su strahovali da će se vratiti sa slomljenom nogom. Prije polaska stalno su ga opominjali, savjetovali i nagovarali da ostane kod kuće. Međutim, Josip nije odustao. Ići će pa će vidjeti. Valjda će preživjeti.

Kućica je bila prekrasna, snijega je bilo u izobilju, a brdo je bilo toliko veliko da se Josipu vrtjelo u glavi. A vučnica! Vučnica koja je vukla skijaše prema gore činila mu se vrlo čudnom. Kako će se uopće popeti na nju? 

Josip se pretvarao da zna skijati. Smiješio se, šalio i, što je najvažnije, nije priznao da nikada prije nije bio na skijanju. Bila bi sramota da ga stave u grupu s trapavim Petrom i curama! Njega, nogometaša, sportaša!

“Jesi li siguran da znaš skijati?” upitala je učiteljica u nevjerici.

“Naravno. Što sam ja, kukavica? Svake godine idemo u Alpe, a tamo, draga učiteljice, ima drugačijih brda nego ovdje.”

Josip je lagao čim je otvorio usta, ali srećom učiteljica to nije primijetila. Tako je (uz veliku muku) pričvrstio skije i pridružio se redu za vučnicu.

Nije uspio uhvatiti sidro ni prvi, ni drugi, ni treći put. Iza njega se počeo stvarati red, svi su mrmljali. Tada je došao jedan muškarac i pomogao mu. No to je bio tek početak. Sidro se toliko ljuljalo da se jedva držao. Prekrižio je noge i zamalo pao. Držao se svom snagom. Kad je odozdo začuo smijeh, stisnuo je zube i povukao se tako da je sidro od vučnice imao pod stražnjicom. Konačno!

Vozio se neko vrijeme i shvatio da to zapravo i nije tako loše. No ubrzo ga je obuzeo novi problem — nije znao kako sići.

Promatrao je djecu kako se jedno po jedno odvajaju, lako i elegantno. On nije znao što učiniti, a kako bi i mogao kad to nikada nije radio? Na kraju je pustio sidro, zatvorio oči i bacio se na tlo. 

Nažalost, iza njega je vozio drugi skijaš koji je vikao da se makne. Josip nije stigao otpuzati, pa je skijaš naletio na njega. A zatim još jedan. I još jedan.

Svi su psovali, pa se Josip brzo maknuo i spustio nizbrdo. Mora im pokazati da zna skijati! No ubrzo je dobio takvu brzinu da se zabio u grm i ondje nesretno zaglavio, ne mogavši se sam izvući. Njegove kolege iz razreda i učiteljica tražili su ga dva sata.

I što se dogodilo nakon toga? Tada im je morao priznati da ne zna skijati. Međutim, učiteljica mu je obećala da će to do kraja tjedna sigurno naučiti.