Prošli put mi strašenje nije baš uspjelo. Moj brat Škripa ispričao je to roditeljima kao super šalu. Njima to, međutim, nije bilo smiješno. Prilično su se naljutili i sljedeće noći poslali su me strašiti kat niže. 

Sigurno sam vam to već rekao: ja sam šunjalo iz stambene zgrade, pa mi je glavni teren upravo zgrada, a strašenje je… ma, jednostavno mi ne ide. Ali danas to moram popraviti, inače me više neće puštati u dječju sobu.

A tamo baš jako želim biti. Ja obožavam djecu! A ipak ih moram strašiti dok spavaju. Baš bih se volio igrati s njima. Ali može li se igrati s djecom netko tko ih zapravo treba strašiti? 

Zato ću večeras strašiti kat niže. Tamo živi gospodin Karlo i, prema onome što je rekao Škripa, trebalo bi biti lako malo mu poremetiti noćni san. 

Čim padne mrak, tiho se prikradam u sobu gdje u krevetu spava gospodin Karlo. Ma da, gospodin Karlo je pravi gospodin. Cijeli krevet zauzima, a njegovo hrkanje čujem već s vrata. Puše kao mala lokomotiva. Srce mi je sišlo u pete. Ja, tako sićušan, još uvijek malo šunjalo, trebam uplašiti takvog diva? Tjeram strah, on je loš savjetnik, i šuljam se prema krevetu. Dok hodam, izvučem kandže i zakačim ih za tepih. Kako hodam, čuje se šrrk, šrrk, šrrk kako kandže zapinju o tepih.

Gospodin Karlo i dalje mirno diše. Taj zvuk ga ne smeta. Primijetim da mu ispod pokrivača vire prstići na nogama! Za gladno šunjalo to je prava gozba! Prilazim i nježno zagrebem kandžama po palcu. Ali neću ih grickati, smrde na ustajali sir i to ne volim. 

Noga se malo trznula. Pokušat ću još jače zabosti kandže u stopalo. Ccccrrrcc, cccrrrrcccc! 

U trenu se sagnem jer noga gospodina Karla se miče i nestaje pod pokrivačem, gdje i ostaje. On se okreće na bok. Ništa, pokušat ću s druge strane. Prošećem oko kreveta i odmah vidim kamo dalje. S noćnog ormarića imat ću gospodina Karla nadohvat šapice. 

Dovoljan je jedan spretan skok, povučem se gore i već sam tamo. Pružim šapicu da pomazim gospodina Karla po nosu, kad odjednom…

Grrrrrrrr!

Pobjeći! Proleti mi kroz glavu. U žurbi mi se noge zapletu i tresnem s noćnog ormarića na mekani tepih. Otkotrljam se ispod kreveta i tamo čekam. Baš sam se prepao. Ali hrkanje gospodina Karla više se ne čuje, pa valjda neće opet početi. 

Oprezno provirim iz skrovišta. Gospodinu Karlu visi ruka s kreveta! Odmah sam kraj njega i počnem ga lagano grickati svojim oštrim zubićima. Prije nego što se saberem, ruka se podiže i… nemoguće… potapša me po glavi kao psa!

„Izdrži još malo, Miško, prerano je za doručak“, promrmlja gospodin Karlo u jastuk i još me pomazi po glavi.

Ma pogledaj ti to! Što si ti to umislio? Tko je tebi Miško?

Srce mi lupa ispod krzna od straha, a sada još i od ljutnje. Ruka je nestala ispod pokrivača, ali već se spremam skočiti na krevet. Ni sam ne znam odakle mi tolika hrabrost. Ali ona odmah nestane kad iza sebe začujem šištanje. Skoka nema; okrenem se i gledam – iza mene stoji mačak. E baš krasno. Mačak Miško. Siktim i grbim se,  savijem leđa i nakostriješim svoje crne dlake koliko god mogu. Sad Miško već duboko prede, prijeteći. 

„Miško, pa što ti je sad došlo?“ začuje se s kreveta. 

Želim pobjeći, ali Miško stoji na vratima prema hodniku. Gospodin Karlo sjedne, upali lampicu i na kratko vidi da mačak na nešto sikće. Na mene – na malu skvrčenu crnu hrpicu na tepihu.

„Ajme! Štakor! Ili veliki pauk! Upomoć!“ vrisne i povuče pokrivač preko sebe.

Miško se prepao njegovog glasa, a ja sam brzo prokliznem van na hodnik i šmugnem otvorom u naše hodnike. Još uvijek čujem kako viče: „Miško, ulovi ga!“

Spretno se provlačim u naše skrovište. Srce mi lupa, dlaka mi se još uvijek trese, baš kao i moje tijelo ispod nje. Napokon kod kuće mogu reći da sam nekoga uspješno preplašio. Srećom, gospodin Karlo se boji miševa i ogromnih pauka, a Miško se boji vriska svog vlasnika. Tko zna što bi bilo da je bilo drukčije. Ali sve je dobro završilo. 

Vani sviće. Doma sam dobio pohvalu od roditelja. Vrijeme je za spavanje, ali samo do popodne, da mogu potajno gledati kako se djeca igraju. Dobar dan, idem spavati.