Bio je to prvi rođendan medvjedića. Mama medvjed, mali medo i svi ostali bili su jako zauzeti priređivanjem zabave. Sve životinje i vile u zemlji vila bile su pozvane na večeru. Svi su došli u svojoj najboljoj svečanoj odjeći. Nakon večere sve su vile počele pjevati i plesati.
Zapravo, vile su bile vrlo privlačne. Među njima, najmlađa Moleena bila je tako slatka, a bila je i najljepša među svima. Voljela je vidjeti ljepotu prirode. Najviše je voljela cvijeće, brati cvijeće i od njega praviti vijence.
Te je noći ova lijepa Moleena izašla potajno ubrati cvijeće. Vidjela je prekrasno jezerce puno lotosa. Cvjetovi su svjetlucali na mjesečini.
“O Bože! Kako je lijepo sve ovo cvijeće!”
Slatka Moleena nije se mogla kontrolirati. Koračala je na rubu jezerca.
Oh, kako tužno! Ostavila je cipelu u jezercu. Pokušavala je i pokušavala vratiti cipelu, ali nije uspjela. Počela je plakati, sjedeći blizu jezerca.
Vrijeme je malo po malo odmicalo. Vile su se morale vratiti kući prije zore. Tako su odlazile jedna po jedna. Nažalost, ovu jadnu djevojku nitko nije primijetio. Svi su napustili zabavu.
Mali medo je izašao u vrt da se prisjeti slatkih uspomena dana. No, odjednom je začuo buku. Tražio je posvuda. Tada je vidio malu Moleenu kako plače kraj jezerca. Kad je ugledala medu, počela je glasnije plakati.
„Oh, mali medo, kako da se vratim? Bez svoje cipele”, plakala je.
Medo je bio tako tužan i odmah je skočio u jezero. Nakon nekog vremena vratio se s cipelom. Simpatična Moleena bila je jako sretna.
Zahvaljivala je medvjedu i vratila se u zemlju bajki. Medo je bio zadovoljan jer je mogao nekome pomoći.
