Bila jednom jedna crna ptičica s perjem tamnim poput noćnog neba, samo rep joj je bio crven. Ova mala ptičica sagradila je gnijezdo na posebnom mjestu – ispod krova terase kuće u kojoj je živjela jedna dobra obitelj. Od komadića slame, trave, lišća i blata izgradila je toplo i udobno gnijezdo. Svako jutro nježno je pjevala i pozdravljala obitelj na početku novoga dana.

Nakon nekog vremena obitelj je primijetila da ptičica sjedi na nečemu. Pokazalo se da čuva svoja mala jajašca. Tata ptičica svakoga je dana donosio mami sićušne kukce i bubice, dok je ona strpljivo grijala jajašca i pazila na njih.

Jednog sunčanog jutra dogodilo se nešto čudesno – iz jaja su se izlegle tri male ptičice. Obitelj ih je promatrala s radošću, ali i s brigom. U dvorištu je živjela mačka Cecilija koja baš i nije voljela ptičice.

Ptičice su brzo rasle, otvarale oči, cvrkutale i širom otvarale kljunove kad bi im mama donosila hranu. Jednoga dana dvije su ispale i pale na kauč na terasi. Još nisu znale letjeti; samo su teturale i mahale malim krilcima, trudeći se malo poletjeti.

Na sreću, to je prije primijetio tata nego maca Cecilija. Zajedno s malim sinom Markom podignuo je ptičice i vratio ih u gnijezdo.

Sljedećeg dana sve tri hrabre ptičice ponovno su napustile gnijezdo. Opet su pale na zemlju, gdje su skakutale, mahale krilima i cvrkutale, ali letjeti još uvijek nisu znale.

Tada se s dvorišta začulo poznato mijaukanje—bila je to mačka Cecilija. Ugledala je ptičice kako skakuću po terasi i polako im se počela približavati.

Srećom, iz kuće je istrčala mala Suzana, Markova sestrica, i povikala:
„Nemoj Cecilija, molim te!”

Djevojčica je glasno viknula i otjerala mačku natrag u vrt. Mačka je ljutito sjedila ispod stabla i promatrala Suzanu kako uz tatinu pomoć ponovno stavlja ptičice u gnijezdo.

Ubrzo je zapuhao jak vjetar i gnijezdo se počelo opasno ljuljati.

„Moramo ih staviti negdje na sigurno, tamo gdje im vjetar neće smetati, a ni naša mačka.” rekla je Suzana.

I tako su tata, Suzana i Marko napravili kućicu za ptičice.

Kućicu su pričvrstili na staro stablo jabuke. Bila je sigurna, čvrsta i dovoljno visoko, izvan dosega mačke. Mama ptičica preletjela je u novu kućicu, a ptičice je tamo prenio tata Petar.

Ptičice nisu bile svjesne koliko im je ova obitelj pomogla – da nije bilo njih, mogla ih je Cecilija pojesti ili bi cijelo gnijezdo palo na vjetru. Sada su imale sigurnu kućicu na stablu gdje su imale svoj novi dom.

Ptičice su svaki dan vježbale letenje – najprije samo s grane na granu, a kasnije sve više i dalje. Srećom, više nisu padale na zemlju jer bi uvijek sletjele na neku grančicu stabla.

A kad je došlo pravo vrijeme, sve su tri poletjele iznad krošnji drveća, spremne letjeti visoko nebom poput svoje mame.

Uvijek su se vraćale, makar samo na trenutak, obitelji koja ih je spasila i cvrkutale joj svoje najljepše pjesme. A obitelj ih je uvijek dočekivala s ljubavlju.