Jednom davno živjela je princeza koja je prekrasno pjevala. Svako jutro stajala je na prozoru dvorca i pjevala. Njezin glas odjekivao je kraljevstvom. Ljudi bi u poslu dizali poglede i osmjehivali se. Rad je bio lakši kad bi čuli tako lijep glas.
Jednoga dana princeza se, kao i obično, ustala, otvorila prozor i htjela početi pjevati. No iz njezina grla nije izašao ni zvuk. Pokušala je nekoliko puta, ali nije mogla izustiti ni riječi, a kamoli pjevati. Svi su se pitali zašto je zavladala tišina, zašto princeza ne pjeva.
Čak se i kralj iznenadio i odmah je otrčao u princezinu sobu, iako je imao sastanak kraljevskog vijeća. Bio je gotovo zanijemio od užasa kad je otkrio da je princeza izgubila glas. Odmah ju je smjestio u krevet i pozvao sve svoje doktore. Jedan joj je stavio topli oblog, drugi hladni, treći je kuhao razne čajeve, a četvrti joj je mazao grlo mašću. Ali ništa nije pomoglo. Princeza nije pjevala, a nije mogla ni govoriti.
Princeza je bila tužna, kralj također, a tuga se proširila cijelim kraljevstvom. Ljudi nisu željeli raditi kada nisu čuli princezin prekrasan glas. Tako su prolazili dani i tjedni, sve dok jednog dana stara vještica koja je živjela duboko u planinama nije došla u dvorac.
Vještica je zavidjela princezi na njezinom prekrasnom glasu i stoga je bacila čaroliju na nju kako ne bi mogla pjevati ni govoriti. No nakon nekog vremena se vještica predomislila i obećala vratiti princezi glas ako je nauči pjevati. Princeza je pristala. Tako je svakog ponedjeljka i četvrtka, nakon doručka, vještica imala satove pjevanja u dvorcu. Iako vještica nije odmah napredovala, nikome nije smetalo jer je pjevala samo u svojoj kolibi gdje je nitko nije čuo.
No princeza je pjevala s prozora dvorca za cijelo kraljevstvo. Bila je sretna, a zajedno s njom i kralj te svi ljudi koji su napokon opet uživali u svom radu.
