Bajke o djeci

Kad se prosinac pojavio na kalendaru, bila je zima. Živa na termometru stalno se spuštala, a na prozoru se stvaralo inje. Sva su djeca čekala prve pahuljice. Jedva su čekali da se grudaju, prave snjegovića i sanjkaju niz brda. Čak je i Tomica postajao nestrpljiv. Bio je dječak kojem su upravo počeli zimski praznici.

Potrebno je vrijeme da se zima pretvori u proljeće. Sunce je još uvijek malo klimavo i ne daje dovoljno topline da se svi ugriju. Trava još nije zelena; još je prekrivena ostacima snijega. Ponegdje je čak prekrivena mrazom. Kada se pojave prve zrake sunca, mnoga djeca požele istrčati vani samo u trenirkama i hlačama. Ostavljaju svoje kapute i šešire kod kuće jer se nadaju i vjeruju da će ih te slabe zrake ugrijati. Ali to baš i ne ide tako.

U zemlji u kojoj gotovo da i nema drveća, samo puno pijeska i ogromno more naokolo, živio je mali dječak. Živio je s roditeljima u maloj kući blizu plaže. Prozori njegove sobe gledali su na more.

Kad dođe večer i padne noć, zvijezde obasjaju nebo. Neke su manje, neke veće. Jedna manje svijetli, druga više. Njihova svjetla viđaju djeca diljem zemlje. Rašire se cijelim nebom i daju nam znak da je vrijeme za spavanje. Ali ove zvijezde ne samo da blistaju, one i paze na djecu. Sa svoje velike visine mogu lijepo vidjeti u dječje spavaće sobe. Paze ako tko loše sanja ili pomažu djeci da zaspu. Kad je večer i sve je tiho, zvijezde drže svoje male oči i uši otvorene i osluškuju kojem djetetu treba njihova pomoć.

Nekada je postojala prekrasna zelena dolina. Tu je raslo cvijeće raznih boja. Svo cvijeće imalo je predivan miris. Svaki cvijet je drugačije mirisao. Trebalo je samo zatvoriti oči i lagano disati u blizini jednog od njih i zavrtjelo bi vam se u glavi.

S vremena na vrijeme događale su se nevjerojatne stvari u čarobnom vrtiću. Bio je to izvanredan vrtić. Sa svakom novom sezonom tamo su stizale nove čarolije. Upravo sada, bilo je proljeće. Sve je bilo u cvatu, a sve sjemenke koje su djeca posijala počele su nicati. Papirnati leptiri lepršali su krilima, a platnene bubamare puzale su među sićušnim saksijama. Cijeli je vrtić bio u cvatu i živ.

Toni je živio blizu šume. Imao je kovrčavu smeđu kosu. Kovrčala se na sve strane. Ruke su mu uvijek bile prljave, odjeća poderana i rijetko kada je imao osmijeh na licu. Bio je namrgođen i mrzovoljan. Gotovo ništa ga nije veselilo, a što je mogao, uništio je ili zaprljao.

U šumi žive životinje i rastu stabla i gljive. U šumi možemo pronaći bobičasto voće poput borovnica i jagoda. Ali poznajem jednu šumu u kojoj nisu oduvijek živjele samo životinje. Svi su se bojali ući u tu šumu. Bila je crna, duboka i mnogi su pričali o tome da je začarana.

Kad dođe jesen, vani često puše vjetar. Vjetar pokušava pomoći drveću da odbaci što više lišća. I tako puše i puše, na sve strane. Ovaj vjetar je najbolji za puštanje zmajeva. Zbog toga su djeca u jednom malom mjestu odlučila organizirati paradu zmajeva. Sva su djeca nakon škole trebala doći na veliku livadu i tamo puštati zmajeve. Ali nisu ni slutili tko će im se pridružiti na livadi.

U dalekoj zemlji, duboko u šumi, stajala je drvena koliba. A unutar nje dogodila se jedna priča koju ću vam sada ispričati.

Rosie i Lisa bile su dvije nerazdvojne djevojčice. Bile su kao dan i noć, kao voda i vatra. Tako različite, ali tako bliske prijateljice. Rosie je imala dugu crvenu kosu poput plamena i oči crne poput ugljena. Lisa je bila djevojčica kratke svijetle kose, a oči su joj bile zelene kao u mačke.

U blizini mračne šume stajala je mala kućica. U njoj su živjeli djed i baka. Svaki praznik dolazila im je u posjet unuka Anette. Djevojčica smeđe ravne kose i očaravajućeg osmijeha. Svaki slobodan dan provodila je u bakinoj i djedovoj vikendici. Ali jednog praznika dogodilo se nešto što Anette nikada neće zaboraviti.