Kad se prosinac pojavio na kalendaru, bila je zima. Živa na termometru stalno se spuštala, a na prozoru se stvaralo inje. Sva su djeca čekala prve pahuljice. Jedva su čekali da se grudaju, prave snjegovića i sanjkaju niz brda. Čak je i Tomica postajao nestrpljiv. Bio je dječak kojem su upravo počeli zimski praznici.
Odmah do njegove kuće bila je ogromna livada s brežuljkom na koji bi se odlazio igrati. Ljeti bi ondje puštao zmajeve i gradio bunkere, a zimi bi se vozikao na saonicama i od snijega gradio što god bi mu palo na pamet.
Jedne noći je napokon dočekao. Na nebu su se pojavile prve pahuljice i počeo je padati snijeg. Pokušavao je što prije zaspati, nadajući se da će kad se probudi posvuda biti bijelo. I nije pogriješio.
Odmah nakon doručka istrčao je na livadu i već počeo nabijati snijeg i oblikovati ga u kuglice. Napravio je snjegovića velikog kao on. Od kamenčića je napravio oči, za nos stavio mrkvu, na glavu lonac, a u ruku zabio grančicu. Izgledao je prekrasno. Tomica je bio ponosan na sebe. Proveo je cijeli dan pokušavajući poboljšati snjegovića i oblikovati ga što bolje. Na kraju je bio vrlo zadovoljan svojim radom.
Navečer, prije spavanja, Tomica je pogledao kroz prozor i vidio zvijezdu kako pada. Sjetio se da može zaželjeti želju. Pa je šapnuo: “Volio bih da moj snjegović postane stvaran i živ.”
Ujutro ga je probudilo kucanje na prozor. Podigao je pogled da vidi tko to kuca tako rano. Ali sve što je vidio bila je grančica kako lupka po prozorskoj klupčici. Protrljao je oči. Ustao je i nije mogao vjerovati što vidi. Ispred njegovog prozora bio je snjegović kojeg je napravio na livadi. Kucao je na prozor i zvao: “Tomica, ustani prije nego se otopim, dođi se igrati.”
Tomica je stajao u čudu. Stalno je trljao oči, misleći da sanja. Kad je otvorio prozor, probudio ga je hladan zrak i Tomica je shvatio da to nije san. Želja mu se ispunila. Snjegović je oživio.
Tomica je izašao van što je brže mogao kako bi ga bolje pogledao. Obišao ga je i buljio je u njega. Odmahnuo je glavom u nevjerici.
“Što gledaš, htio si da budem živ, pa jesam. Ajde, igrajmo se već, da stignemo što više.” Njegov snježni prijatelj mu se nasmiješio.
Tomica je shvatio da je to istina i odlučio je uživati što više u svojoj ispunjenoj želji.
Od tada su imali mnogo zajedničkih avantura svaki dan. Ni jedan dan zimi nije im bilo dosadno. Tomica i snjegović postali su najbolji prijatelji.
Ali mjeseci su se zakotrljali na kalendaru i počelo je proljeće. Sunce je počelo sve više sjati i snjegović se počeo topiti. Tomica je znao da ga više ne može držati u hladu i bilo mu je jako žao.
Ali snjegović mu je pomogao da ne bude toliko tužan. “Tomica skini s mene kamenčiće i grančicu i lonac i mrkvu. Stavi sve na svoju policu da to možeš gledati i da me ne zaboraviš. Moram ići. Ali ne brini, ja ću se vratiti čim zahladi. Samo me napravi od snijega. Znaš, za sve postoji vrijeme. Sad je vrijeme da odem, ali doći će vrijeme kad ću se vratiti. Veselit ću se našem susretu. Uživaj u ljetu.” Tomica je još uspio zagrliti snjegovića.
Zatim je sve stavio na svoju policu kod kuće, baš kako mu je prijatelj rekao. I dalje mu te riječi odzvanjaju u ušima. Za sve postoji vrijeme. Kako je Tomica odrastao, naučio je koliko je snjegović bio u pravu.
Prelijepa priča!