Bila jednom jedna djevojčica kovrčave kose po imenu Mia. Malena Mia živjela je s roditeljima na farmi punoj svakojakih životinja. Voljela je čuvati praščiće i krave, ali najviše od svega voljela je svog malog psa Dobrića. Mia je bila poslušna djevojčica i uvijek je pomagala roditeljima na imanju, jedino nije voljela prati zubiće.
Njezina majka više nije znala što bi s Mijom. Svako jutro prije odlaska u školu djevojčica se mučila s četkicom i pastom za zubiće. Bilo je dana kada bi Mia lagala majci i ne bi oprala zubiće. A lagati se ne smije! “Da bismo imali zdrave i lijepe bijele zubiće, moramo ih svaki dan pravilno prati,” uvijek je govorila Miji njena majka. Ali Mia nije slušala. Četkica joj jednostavno nije bila prijatelj! Djevojčica nije shvaćala zašto svako jutro i večer moramo dobro prati zubiće i zašto ne možemo jesti toliko slatkiša.
Jednoga dana nakon škole, kada je Mia napisala sve zadaće kao velika učenica prvog razreda, otišla je večerati. Za večeru joj je mama napravila omiljeni griz s jabukom. Tada se to dogodilo! Mijin prvi mliječni zubić počeo se klimati. Mia je drugi put zagrizla jabuku i zubić je odmah ispao, a nije je ni boljelo! “Vidiš, nije boljelo jer čak i ako ne želiš, ipak ponekad pereš zube!” lijepo je rekla majka i pomilovala svoju djevojčicu po kosi. No, Mia je brzo zaboravila na to i navečer je njezina majka opet pokušala objasniti Miji važnost pranja zubiju i pokušala joj pomoći s nestašnom četkicom. Mia se, međutim, opet opirala i jako loše oprala zube. “Stavi zubić koji ti je ispao ispod jastuka i ako nastaviš pravilno prati zube svako jutro i večer i ne svađati se s četkicom, Zubić-vila će te posjetiti!” rekla je Mijina majka. Mia je svoj mliječni zubić poslušno stavila pod jastuk, pokrila sebe i svog psića Dobrića ispod pokrivača i čekala da čarobna Zubić-vila dođe po zubić. Mia je čekala i čekala, ali čarobna Zubić-vila i dalje nije dolazila. Skočila je na noge i provirila kroz prozor gdje su je samo gledali njeni praščići u dvorištu, ali vile još nigdje!
Tužna Mia ponovno je legla u krevet, pokrila sebe i svog psića i već skoro zaspala kad je začula šuštanje krila. Otvorila je svoje plave oči. Nije vidjela nikoga u svojoj sobi, ali je ipak čula tihi lepet krila. “Pokazat ću ti se samo ako budeš poslušala svoju majku i počneš prati zubiće ujutro i navečer!” začuo se glas odnekud iz njezine ružičaste sobe koju je obasjavala samo mjesečina. Ali Mia nije vidjela nikoga. “Hoću, hoću, obećavam, samo te molim pokaži se!” rekla je Mia, ali je bila toliko umorna da je odmah utonula u san.
No je li mala kovrčava djevojčica održala obećanje? Je li vidjela čarobnu Zubić-vilu? To ćete, dječice, saznati u sljedećem dijelu priče o Miji.
