Visoko na noćnom nebu sjajio je Mjesec. Svake se večeri budio, polako se penjao na nebo i obasjavao cijeli svijet koji je prije toga prekrivao svojim crnim pokrivačem.
Mjesec je lijepo svijetlio, ali u sebi nije osjećao svjetlost. Bio je tužan. Svake noći promatrao je kako zvjezdice međusobno čavrljaju, namiguju i nježno trepere jedna drugoj. Ali Mjesec je bio sam i nije imao prijatelje. Bio je velik, a sve zvjezdice bile su predaleko da bi se s njima mogao sprijateljiti.
Jednoga dana dogodilo se nešto neobično. Dok je Mjesec sjajio na nebu, kraj njega je polako proletjela padajuća zvijezda. Bila je blistava i sjajna. Kad je prošla pokraj Mjeseca, upitala je:
„Bok, Mjesecu! Zašto si tako tužan?”
„Osjećam se usamljeno. Vi, zvjezdice, ste zajedno i lijepo sjajite, a ja sam sam, nemam nijednog prijatelja”, odgovorio je Mjesec, tužno sjajeći.
Zvjezdica je usporila i rekla:
„Sve te zvijezde obožavaju i fivimo se koliko si velik i kako prekrasno svijetliš na Zemlju. Znaš li koliko te djece promatra iz svojih krevetića? Imaš više prijatelja nego ja! Cijela Zemlja, puna ljudi i životinja, te obožava!
Mjesec je zasjao još jače. Nikada prije nije razmišljao o tome. Zvjezdica je imala pravo. Svaki dan ga ljudi promatraju, a on im svijetli za laku noć.
“Hvala ti na lijepim riječima. Možda imaš pravo,” odgovorio je Mjesec. Zvjezdica je morala nastaviti svoje putovanje svemirom. Zasvjetlucala je na odlasku i nestala negdje u daljini.
Mjesec je osjećao kako mu se srce topi od radosti i topline. Više se nije osjećao usamljeno. Znao je da tamo dolje na Zemlji i visoko među zvijezdama ima mnogo prijatelja koji ga obožavaju.
Od tog dana svake je noći sjajio još ljepše i sretnije, kako bi razvedrio snove djece koja ga promatraju kroz prozorčiće ili iz svojih kreveta dok polako tonu u san.
A on ih svojom svjetlošću nježno uspavljuje. Laku noć.
