Nekada davno postojala je čarobna zemlja zvana Nigdjezemska. U ovoj čarobnoj zemlji nisu živjeli samo ljudi, već i čarobnjaci, zastrašujući vukodlaci i prijateljski mali vilenjaci. Čarobnjaci su prizivali kišu u dugim razdobljima suše i liječili bolesne, dok su zidine kraljevstva čuvali zajedno s moćnim vitezovima.
Međutim, kralj Florijan i njegovi sinovi nisu bili samo okruženi bogatstvom, slavom i moći, već su bili i od pomoći svim svojim ljudima i drugim stvorenjima. U ovoj čarobnoj zemlji, postojali su i mali vilenjaci koji su živjeli u šumama. Ovi mali vilenjaci, koji nisu bili veći od palca, imali su posebnu ulogu u svom svijetu. Svaki put kad bi bio pun mjesec i vukodlaci bi izlazili iz svojih skrovišta, vilenjaci bi odlazili u kraljevstvo i njegova sela kako bi upozorili ljude na opasnost. Svi su se morali sakriti i ugasiti svjetla. Ovi vukodlaci su najviše reagirali na buku i svjetlost, a kad je sve bilo tiho, ljudi su bili zaštićeni od njihovog gnjeva.
Jednoga dana, vilenjaci Tim i Martin lutali su šumom i pjevali pjesme. Danas su bili oni zaduženi za čuvanje šume, a budući da je bio pun mjesec, trebali su probuditi ostale vilenjake iz sna prije sumraka kako bi upozorili ljude na vukodlake, kako bi se svi mogli sakriti. Dok je Tim pjevao svoje pjesme i plesao na palom deblu, Martin ga je poticao: „Hajde, moramo probuditi ostale vilenjake. Uskoro će pasti mrak. Moramo upozoriti ljude“, rekao je Martin zabrinuto. Tim je protrljao glavu, koja je bila prekrivena šiljastim šeširom, a zatim se nasmijao: “Još imamo vremena. Ajmo se zabaviti i plesati!” rekao je ravnodušno plešući po deblu s leptirima. Martin je znao da ako sada ne odu u dolinu vilenjaka kako bi ih probudili, neće imati vremena upozoriti ljude na vukodlake. Martin je pustio Tima da pleše i sam krenuo probuditi vilenjake.
Kad je Tim konačno prestao plesati i zabavljati se u šumi, Martin je već bio na putu prema dolini vilenjaka. „Sigurno ih je probudio pa su otišli skupa u selo upozoriti ljude. A ja mogu malo odmoriti“, rekao je Tim sam sebi. Vani se počelo mračiti. Međutim, dok je Tim hodao kući, sreo je Martina koji je ležao pod drvetom i plakao. „Poskliznuo sam se na listu i pao. Ne mogu ustati“, tužno je rekao Timu.
O ne. Ako je Martin ležao ondje, a Tim plesao i nije požurio s njim u dolinu, tko je probudio vilenjake? Pa, vjerojatno nitko. Tim je shvatio kakvu je veliku grešku napravio. Zašto je bio tako ravnodušan i nije otišao s Martinom? Da su hodali zajedno, sada bi već bili u dolini.
Tim je podigao Martina, prebacio ga preko ramena i potrčao kući. Kad su se konačno vratili kući, bez daha, udarali su u bubnjeve kako bi probudili vilenjake. Izletjeli su iz kreveta. “Smračuje se!” vilenjaci su zbunjeno vikali Timu i Martinu. „Nećemo imati vremena upozoriti ljude“, urlali su vilenjaci, brzo jureći prema selu. Martin je legao, nesposoban hodati, a Tim i vilenjaci su vrištali i trčali koliko su mogli. “Dolaze! Sakrijte se!” vrištali su što su glasnije mogli.
Ljudi s zbunjeno gledali jedno drugo. Već je bilo kasno. Svi su potrčali kući, gdje su se zaključali s tri brave i ugasili svjetla. Sela u kraljevstvu obavila je tama. Jedva su stigli. Svi su se uspjeli sakriti, samo vilenjaci nisu imali vremena vratiti se u sigurnost svojih domova, pa su se oprezno i tiho kretali kroz šumu. Odjednom su čuli glasno zavijanje i pucketanje lišća. Nešto je brzo trčalo oko njih. Tim je znao da je on kriv. “Idite, namamit ću ga!” Tim je uzviknuo. Vilenjaci su potrčali kući, a Tim je vrištao iz sveg glasa. “Evo me! Hajde!” viknuo je. Odjednom, veliki vukodlak potrča za Timom i počne ga progoniti. Tim se sakrio u hrastu do kojeg vukodlak nije mogao doći. Tim se bojao, ali je znao da je barem ovdje siguran.
Ujutro je sve bilo mirno. Vukodlaci su nestali i svi su bili sigurni. Tim je shvatio da prijatelje treba slušati i da ne može biti ravnodušan kao što je bio. Ugrozio je ne samo sebe, već i sva bića u Nigdjezemskoj. Srećom, barem je svojom vještinom namamio vukodlaka i spasio male vilenjake.
