Bila je Nova godina i mali Dominik jedva je čekao proslaviti Novu godinu. Igrat će igre i zabavljati se zajedno sa svojim roditeljima. Kao i svake godine, tata i on su ukrasili dnevni boravak lampicama, šarenim balonima i natpisima na kojima je pisalo “Sretna Nova godina!”. Radost je bila u zraku i svi su se veselili proslavi Nove godine i onome što donosi nova godina.

“Poželjet ću nešto posebno ove Nove godine!” rekla je mama. Dječak je iz dnevne sobe slušao njihov razgovor.

“A što ćeš poželjeti?” tata je pitao mamu.

“Neću ti reći dok mi se želja ne ostvari!” Mama se nasmijala i vratila kuhanju ukusnih novogodišnjih sarmi od kupusa.

“Želja? Trebam li i ja nešto poželjeti?” upitao je dječak roditelje ulazeći u kuhinju. Tata je kimnuo i rekao: „Znaš, ljudi obično požele nešto za Novu godinu i nadaju se da će im se želja ispuniti tijekom godine. Ali moraju se potruditi da bi im se san ostvario. Na primjer, ako žele osvojiti kup u nogometu, moraju puno trenirati da bi to ostvarili, i možda će im se san ostvariti. Ako žele dobiti dobre ocjene, moraju puno učiti“, tata je objasnio malom Dominiku kako funkcioniraju novogodišnje želje.

Dominikove su se oči zasjale i pitao se što bi si mogao poželjeti. “Ali dobro razmisli što ćeš poželjeti i nikome nemoj reći!” reče otac i zajedno sa sinom krene pripremati igre za proslavu Nove godine. Međutim, dječak je cijeli dan razmišljao o svojoj želji.

Kad su gosti, susjedi i obitelj stigli, proslava Nove godine mogla je početi! Večer je bila obilježena igrom, glazbom i smijehom. Osim mirisa sarme, kućom je vladala ugodna blagdanska atmosfera. Kako se sat približavao ponoći, svi su se okupili ispred kuće s prskalicama u rukama, čekajući odbrojavanje do ponoći. Dominik je nervozno stajao pokraj oca, još uvijek razmišljajući o svojoj želji. Već je znao što bi poželio. Zamišljao je kako bi mogao postati bolji u hokeju. Volio je hokej, iako je bio jako lijen i često je preskakao treninge. Dječak je želio da mu trener posveti više pažnje kako bi mogao zabijati golove i pobjeđivati ​​s momčadi.

“Što ako mi se želja ne ostvari?” Dominik je upitao svog tatu.

„Ostvarit će se, samo trebaš vjerovati i učiniti sve da se to dogodi“, odgovorio je tata.

„Deset, devet, osam,…“ svi su zajedno brojali. Dominik je zatvorio oči i poželio da mu hokej ide bolje te je sam sebi obećao da će učiniti sve što može da to postigne. Više će trenirati i više neće biti toliko lijen.

“Sretna Nova godina!” odjekivalo je sa svih strana dok je prekrasan gradski vatromet eruptirao na nebu, ispunjavajući nebo svjetlucavim, pjenušavim bojama.

Dominik se, zajedno s mamom i tatom, zagrlio i obećao si da će im se ove godine želje ostvariti, kakve god bile, jer će dati sve od sebe da se to i dogodi. I tako se dogodilo. Dominik je trenirao još više i ostavio lijenost iza sebe. I želja mu se polako ostvarivala – blistao je u hokeju i ne samo da ga je trener više primjećivao, nego mu je išlo još bolje nego ikad prije.