Jednom davno živjela su tri mala leptira: jedan snježnobijeli, jedan jarkocrveni i jedan jarkožuti. Letjeli su zajedno iznad livade u cvatu, plešući na sunčevim zrakama i veselo lepršajući s cvijeta na cvijet.
Bili su toliko zaokupljeni svojim igrama i smijehom da nisu ni primijetili da su sve umorniji. Ali odjednom je u daljini zagrmjela grmljavina, oblaci su zamračili nebo, a kiša ih je iznenadila. Kapi kiše natopile su im krila prije nego što su uspjeli pronaći sklonište.
Put kući bio je dug, a leptiri su očajnički tražili mjesto gdje bi se mogli sakriti od pljuska. Prvo su odletjeli do elegantnog ljiljana i zamolili ga: “Ljiljane, dragi ljiljane, otvori nam svoje latice, htjeli bismo se s tobom sakriti od kiše.” Ali ljiljan je hladno odgovorio: “Prihvatit ću samo bijelog leptira. On je čist kao i ja. Ostali moraju ostati vani.”
Ali bijeli leptir je odmahnuo glavom. „Hvala ti, ljiljane, ali neću se skrivati bez svoje braće. Ili svi, ili nitko.“ I tako su letjeli dalje, natopljeni, ali još uvijek zajedno.
Zatim su okušali sreću s tulipanom. „Tulipane, molimo te, otvori svoj cvijet da se možemo odmoriti u njemu!“ Tulipan je rekao: „Žuti i crveni leptire, uđite unutra. Ali neću povesti bijelog leptira sa sobom.“ Leptiri su se pogledali i odgovorili kao i prije: „Nećemo ići bez našega brata. Držimo se zajedno.“
Kiša je postajala sve jača, krila su im postajala sve teža, ali leptiri nisu odustajali i letjeli su dalje – zajedno, iako su bili mokri i umorni. I baš tada, ugledalo ih je sunce. Dirnula ga je njihova povezanost i odlučilo im je pomoći. Rastjeralo je oblake, kiša je prestala, a njegove tople zrake osušile su krila leptira.
Livada je ponovno oživjela svjetlošću i mirisima, cvijeće se nasmiješilo, a tri hrabra leptira ponovno su mogla radosno lebdjeti krajolikom. A kad se nebo navečer počelo tamniti, leptiri su se zajedno vratili kući, gdje ih je dočekao miran san.
