U jednom gradu živio je mali psić. Bio je mops: mali, bucmast, s kratkim nožicama, čvrstim tijelom, kratkom njuškicom i velikim okruglim očima. Nije imao ime jer nikome nije pripadao. I nitko ga nije htio. Lutao je gradom sam.
Često mu je krulilo u trbuščiću jer nije imao svoju zdjelicu u koju bi mu netko stavio papicu. Zato bi često išao za ljudima, nadajući se da će nešto sitno dobiti od njih.
Jednoga dana je padala kiša i mopsić nije imao gdje se sakriti. Bilo mu je hladno. Kad je ugledao lijepo obučenu gospođu s šeširom, krenuo je za njom. Ona ga nije ni primijetila. Tek kad je stajala pred vratima svoje kuće, ugledala je na tlu mokru, sklupčanu životinjicu.
„Tko si ti?“ upitala je pa skupila nos. Oprezno je dotaknula psića prstom, ali brzo povukla ruku. „Joj, kako si mokar i prljav.“
Psić je radosno mahao repićem. Mislio je da će se igrati s njim, nahraniti ga i možda ostaviti negdje gdje na njega neće padati hladna kiša. No prevario se.
„Nestani odavde, ne želim te. Ružan si. Imaš iskolačene oči kao mušica, debeljuškasto tijelo kao bucmasti snješko i sigurno noću hrčeš. Makni se odavde!“
Psić je spustio uši i otrčao dalje. Ali kod susjedne kuće stajala je mama s djevojčicom Antonelom. Čule su kako gospođa gunđa i onda ugledale malog psića mopsa kako juri prema njima.
„Joj, psić!“ povikala je mala Antonela i privinula ga u zagrljaj. „Malo je prljav.“
„Ali je baš lijep. Brižan, valjda nema svog vlasnika,“ rekla je mama.
Psić ju je pogledao s glavicom nagnutom na stranu. Stvarno je rekla da je lijep? Pa ona je teta prije rekla da je ružan.
„Nisi ti uopće ružan,” nastavila je Antonela pričati psiću, kao da zna što mu je na pameti. „Ta teta je zapravo opisivala samu sebe. Isto tako je kolutala očima kao stara žaba. I sigurno noću hrče.“
„Ali Antonela, tako se ne govori o ljudima,“ opomenula ju je mama.
„Pa imam pravo. U vrtiću nam je teta rekla da ne smijemo suditi druge po izgledu. I još je lagala. Taj psić je prekrasan. Hoćemo ga zadržati? Hoćemo?“
„Ako mu se ne nađe vlasnik, može ostati kod nas,“ odlučila je mama.
„Jupi! Zvat će se Jerry!“
I tako se dogodilo da je mali psić mopsić dobio svoju zdjelicu, finu hranu i svoj krevetić. Bio je na toplome, spavao sa svojim ljudima u krevetu i više nikad nije čuo da je ružan. Napokon je pronašao ljude koji su ga voljeli baš takvog kakav jest.
