Naša bajka počinje potpuno isto kao i svaka druga. U jednom kraljevstvu živio je kralj sa svojom lijepom kćeri – princezom Lorettom. Živjeli su prilično sretno sve dok u kraljevstvo nije doletio zmaj. Smjestio se malo izvan grada, u špilji. 

Kralj je zbog toga bio tužan jer, kao što svi znaju, zmajevi jedu princeze. Ali opet, radovao se ideji da bi se mogao pojaviti hrabri junak, princ koji bi spasio princezu, pa bi bila svadba. 

Ali ovdje je nastao problem.

„Dragi tata“, rekla je princeza, „dosta mi je da me stalno otimaju zmajevi ili da me bacaju pod zle čini i čekam da me neki frajer dođe spasiti. Ne želim više biti princeza. Želim sama spasiti svog princa.“ 

„Ali, Loretta, doletio je zmaj. I vjerojatno te želi pojesti. Što da mu kažem?“

„Ma baš me briga za zmaja“, odbrusila je princeza, uzela svoj mač, sjela na konja i odjahala.

Kralj je sam otišao k zmaju.

„Hej hola, zmaju, jesi doma?“ povikao je pred špiljom.

„Tko me to budi iz popodnevnog drijemeža? Nadam se da nije opet neki princ s vojskom da me otjera ili mi siječe glave.“

„Ma kakvi! Ja sam kralj. Došao sam ti reći da moja neposlušna kći, princeza Loretta, više ne želi biti princeza. Otišla je u pustolovinu. Nema ovdje za tebe nijedne druge princeze. Izgleda da ćeš biti na dijeti.“

Iz špilje je izašao ogroman zmaj sa sedam strašnih glava, moćnim krilima i dugačkim repom. Kralj se tresao kao list, toliko se bojao zmaja.

„Znači, nisi došao da me otjeraš?“ pitao je zmaj.

Kralj je samo odmahnuo glavom.

„Onda ćemo biti prijatelji. Više ne želim biti zmaj koji jede princeze i kojeg se svi boje. Želim biti nešto drugo, nešto što bi se ljudima svidjelo. Nešto baš slatko.“

„A što bi to trebalo biti?“ S obzirom na tvoju veličinu, to će možda biti mali problem,“ usudio se kralj reći.

„Ja bih htio biti psić. Hoćeš li mi baciti štapić?“

Dok je kralj bacao zmaju štapiće i učio ga psećim trikovima, princeza Loretta je veselo galopirala na svom konju tražeći začaranog princa. Ali on je još uvijek bio kod kuće, u susjednom kraljevstvu.

Princ Miroslav upravo se svađao sa svojim kraljevskim ocem jer nije htio biti princ. Niti zna mahati mačem, niti baš dobro jahati konja. Radije bi da ga neki čarobnjak začara pa da ga neka hrabra princeza spasi. S tom mišlju krenuo je tražiti zlog čarobnjaka.

Kad je princ Miroslav došao u začaranu šumu do kućice gdje je živio zli čarobnjak, odmah je pokucao na vrata.

„Što želiš?“ nagnuo se čarobnjak kroz vrata.

„Želim da me začaraš. Svidjelo bi mi se biti Trnoružica ili Fiona u tornju koji čuva zmaj. Samo ne Snjeguljica – za rad nisam,“, diktirao je svoje želje princ.

Čarobnjak je neko vrijeme kolutao očima, ne znajući sanja li to ili ne. Onda je odgovorio: „S kečapom ili senfom?“

„Kakvo je to glupo pitanje?“ „Kako to ima veze sa čarolijama?“ čudio se princ Miroslav.

„Znaš, ja više ne radim čarolije“, rekao je čarobnjak. „Više mi to nije zanimljivo. Sad imam štand sa brzom hranom. Hoćeš pomfrit?“

„Neću! Hoću da me začaraš“, ustrajao je princ.

„Baš si uporan. Onda pričekaj.“

Čarobnjak je nestao u kućici. Za čas se pojavio s čarobnom knjigom i dao je princu.

“Začaraj se sam. Čarolije idu po abecedi, pa si nešto izaberi. I nemoj me više gnjaviti. Učim raditi palačinke, da mi ne zagore.

Princ je ostao sam pred kućicom. U rukama je držao knjigu. Slegnuo je ramenima, sjeo na panj i počeo listati. Na kraju mu se svidjela lijepa čarolija koja mu je obećavala da će ga pretvoriti u lijepog zlatnog šarana. Zlatna ribica, to zvuči dobro.

Pročitao je čaroliju i prije nego što se snašao, pljesnuo je na panj u ribljem tijelu. Hvatao je zrak, ali odjednom više nije mogao disati kao prije. Taj smotani princ zaboravio je da ribe žive u vodi. Koja ideja – pretvoriti se u ribu u šumi. Gdje će ovdje naći vodu? 

Pokušao je pozvati upomoć. Ali ribe baš i ne znaju glasno vikati, ni one čarobne.

Princ je bio u nevolji, ali sreća je ovaj put ipak bila na njegovoj strani. Princeza Loretta prolazila je ovuda na svom konju, a zlatna ribica tako se zabljesnula na suncu da ju je odmah primijetila. 

„Pomozi mi, daj mi vode i donijet ću ti sreću,“ obećavala je riba.

„Gdje da ovdje nabavim vodu?“ pitala se princeza gledajući na sve strane. Onda je ugledala kućicu. Za početak je polila ribu vodom iz svoje putne bočice i potrčala prema kućici.

„Dobri čovječe, hitno mi treba lonac s vodom!“ vikala je i lupala na vrata.

Čarobnjak je otvorio vrata.

„Naravno, odmah ću ti ga donijeti.“

„Stavi ga ovdje na pod, ja idem po ribu.“

Čarobnjak je klimnuo glavom. Kad se princeza vraćala s ribom, lonac je već bio vani. Bacila je ribu unutra, ali joj, nevolja! 

„Jao! Treba mi hladna voda , a ne vruća!“ vikala je riba. I znate, ribe baš ne znaju glasno vikati.

„Oprosti, to je bio čarobnjak“, objasnila je princeza, brzo izvadila ribu i opet pokucala na vrata.

„Kako je ispala riblja juha, jesi li uspjela?“ nagnuo se čarobnjak i slatko se nasmijao.

„Nisam htjela kuhati ribu. Želim spasiti ovu zlatnu ribicu koja se ovdje mučila u šumi bez vode.“

„Ah, oprosti, ljepotice.“

Čarobnjak je dao princezi Loretti lonac s hladnom vodom. Ona je u njega bacila ribu i vratila se natrag u svoje kraljevstvo. Tamo je ribicu pustila u jezerce u vrtu. 

Ali ribica je provirila i rekla: 

„Ja sam začarani princ. Ako me spasiš, živjet ćeš sretno do kraja života.“

„Samo da ti ne izmišljaš.“

„Poljubi me pa ćeš vidjeti.“

Princeza je skupila nos, ali se ipak odvažila. Napućila je usnice i poljubila tu mokru, hladnu i sklisku ribu. Odjednom, niotkuda, umjesto ribe, ispred nje stoji lijepi princ. 

„Znači ipak nisi izmišljao“, smijala se princeza. „To moramo odmah reći tati kralju. Gdje je on uopće?“

Princeza Loretta pošla je s princom u dvorac, ali što to vidi! Pokraj prijestolja, na kojem sjedi kralj, netko je postavio ogromnu kućicu za pse i u njoj se izležava zmaj!

„Zmaj! Morat ću vas spasiti, princezo!“, povikao je princ. „Ali nisam uzeo mač. Je li to problem?“

„Nije važno“, veselo ih je pozdravio kralj. „To je moj Floki.“

Zmaj ih je veselo pozdravio mašući svojim golemim repom, toliko snažno da je srušio nekoliko slika sa zidova.

„Malo je nespretan, ali naviknut ćete se.“

„Tata, ovo je moj princ. Sama sam ga spasila.“

„Ja sam princ Miroslav. Vaša kći me spasila. Nakon što je od mene skoro napravila riblju juhu.“

Kralj je bio presretan. Iako je na kraju svatko htio biti nešto drugo, bajka je završila baš kako bajka treba završiti – svadbom i veseljem. 

Vjerojatno vas neće iznenaditi da je svadbenu gozbu pripremio zli čarobnjak iz šume. A svi svatovi su mogli birati – sa kečapom ili senfom.