Postoji otok do kojeg se ne može doći automobilom, vlakom ili avionom. Jedini način da se tamo stigne je brodom. Na njegovu se rubu nalazi luka s nekoliko brodova. Svi izgledaju prekrasno, sa šarenim jedrima i lijepim zastavama. Na palubi svakog broda stoji kapetan i ponosno se pokazuje, da svi znaju da brod pripada njemu.
Kada netko želi napustiti otok, odabere brod i upita kapetana može li ga povesti. Kapetan potom sigurno prevozi putnika do odredišta. Kapetani vole prevoziti ploviti morima i pokazivati svoje brodove te su ponosni na svoj posao. No nisu svi brodovi na ovom otoku uvijek bili prikladni za prijevoz putnika.
Postojao je jedan brod na koji se nitko nije htio ukrcati. Kapetan tog broda zvao se Bruno. Volio je taj brod i more, ali iz nekog nepoznatog razloga nitko nije želio ploviti s njim. Jednog dana stajao je na rubu palube i gledao prema širokom moru, zamišljajući kako bi bilo divno prevoziti ljude i pokazivati pokazivati im tajanstvena čuda vodenog svijeta. Valovi bi se razbijali o njegov brod, a on bi njime ponosno i čvrsto upravljao. Vjetar bi mu mrsio kosu, a sunce bi mu grijalo lice. Svi putnici bi se divili njegovoj vještini.
Tada je nepoznati glas prekinuo njegove misli:
“Dobar dan, imate li mjesta na svom brodu? Možete li me odvesti s otoka?”
Kapetan Bruno pogledao je mladu ženu koja je stajala pokraj njega. Nije mogao vjerovati što je čuo. Netko je želio prijevoz, i to upravo njegovim brodom!
“Da, naravno. Svakako. Ukrcajte se, možemo odmah krenuti”, izgovorio je kapetan Bruno prije nego što je žena stigla promijeniti mišljenje.
Ukrcala se, zadovoljna što je pronašla slobodan brod koji će je odvesti s otoka. No čim je zakoračila na palubu, neugodno se iznenadila. S obale je brod izgledao odlično, a kapetan kao pravi primorac. Ali unutra je bilo strašno: žvakaće gume zalijepljene za pod, klupe su prekrivene nekim ljepljivim pićem, a ispod njih razbacano smeće. Brod uopće nije mirisao ugodno.
“Sjednite pa krenimo“, rekao je kapetan Bruno, sav sretan što će konačno nekoga povesti na more. Mlada žena osvrnula se oko sebe pa nesigurno odgovorila: “Voljela bih, ali nemam gdje sjesti. Mislim da znam zašto nitko ne želi ploviti s vama. Da sve očistite i operete brod, odmah biste imali više putnika.“
Kapetan Bruno pocrvenio je od srama. Nije ni pomislio da bi nered mogao biti pravi razlog zašto ljudi ne žele ploviti s njim. Kad je pogledao oko sebe, sve mu je postalo jasno I bilo mu je iskreno žao. Mlada dama vidjela je koliko ga je to pogodilo pa mu je obećala da će mu, čim stignu na odredište, pomoći pospremiti brod. I održala je riječ.
Nakon nekog vremena Brunov je brod bio pun putnika. Brzo se proširila vijest o tome koliko je njegov brod lijep i kako njime dobro upravlja. A mlada žena koja mu je pomogla? Kao nagradu je dobila besplatan prolaz i s vremenom su postali prijatelji. Pomagala je Brunu održavati brod čistim i mirisnim, a on ju je rado vodio na otvoreno more u nove avanture. Kapetan je bio sretan što mu je netko pokazao koliko je važno brinuti o svome brodu o održavati ga čistim.
