Nekada davno živio je dječak po imenu Kami. Imao je deset godina i nije živio u Hrvatskoj, nego u jednom dijelu Afrike. Znate li gdje je Afrika? Daleko, tik uz ekvator. Ondje je uvijek toplo i sunce stalno sja. Ljudi ondje nisu poznavali snijeg. 

Sve se to promijenilo jednoga neobičnog jutra. 

Kami se prvi probudio. Bilo mu je neobično hladno. Rijetko je osjećao takvu hladnoću, pa je odmah istrčao iz šatora. Kad je vidio što prekriva pustinju, nije mogao vjerovati svojim očima. Trljao ih je i čak se uštipnuo za lice da se uvjeri da ne sanja.

Otrčao je natrag u šator vičući: “Mama, mama! Dođi vidi.” 

Kamijev rik probudio je ne samo njegovu mamu, nego i svih osmero braće i sestara, bake i djedove i tetu koja je živjela s njima. Svi su istrčali van. 

I doista! Kami nije sanjao. Pustinja je bila prekrivena nečim bijelim. Djeca su znatiželjno gledala i pitala se što je to.

„To je snijeg“, rekao je djed. „Uglavnom pada u Europi. Ovdje ga nije bilo….valjda sto godina…“

„Sto godina?“ začudila su se djeca

Zar je moguće da djed ima sto godina? Djeca su se smijala, ali ubrzo su zaboravila na to i veselo potrčala preko pustinje, sada prekrivene snijegom. Uzeli su snijeg u ruke, bacali ga u zrak, čak su ga i lizali. Očekivali su da će biti ukusan, ali nisu osjetili ništa. 

Nakon nekoliko minuta, počelo im je biti hladno. Imali su samo tanke majice i kratke hlače, a snijeg je bio tako hladan…Postupno su se svi uvukli u šator. Samo je Kami ostao vani i još uvijek uživao u snijegu. 

Mama ga je zvala, no Kami nije htio ući unutra. Cijeli je dan proveo vani igrajući se na snijegu. Kad je pala večer, i dalje nije htio ući u šator. Bojao se da će zatvoriti oči, zaspati, a snijeg će nestati i više ga nikada neće vidjeti. 

Trudio se svim silama ostati budan. Izvukao je sve deke koje je mogao pronaći i legao pod zvjezdano nebo. Bilo mu je hladno, ali nije mario za to. Mama i ostali su uzalud odmahivali glavom, nije se dao nagovoriti.

Nakon nekoliko sati ipak je zaspao. 

Ujutro, kada se probudio, snijega više nije bilo. Baš kao što se i bojao. Sunce je opet pržilo, a od snijega je ostala samo voda. 

Razočaran, briznuo je u plač i plakao cijeli dan. Onda ga je tuga prošla. Zamišljao je kako će, kada odraste, otići u Europu, gdje ima puno snijega. 

Možda će jednoga dana doći i u Hrvatsku.