Jednom davno, blizu šume bila je vrlo mala kuća. Tamo je živjela potpuno sama starica. Jednog dana počela je jaka kiša. Vjetar je stvarao duboke zvukove i sve je okolo bilo mokro i hladno. Starica je skrenula pogled s prozora. “Oh! Godinama nisam vidjela mnogo kiše!” šapnula je.
“Kuc, kuc, kuc”. Čula je zvuk kucanja na vratima. “Ne može biti posjetitelj; u ovo vrijeme?“, bila je iznenađena. Vrlo je polako prišla vratima i otvorila ih.
Magla je prekrila cijelo područje. Ništa nije mogla jasno vidjeti. “Tko je tamo?”, vikala je.
Pogledala je dobro, blizu vrata je stajala mala kokoš. “Bako, molim te pomozi mi. Nemam kamo otići. Izgubljena sam. Ne mogu pronaći put do kuće”. Starica je znala da okolina postaje sve hladnija. Pomislila je da dopusti kokoši da uđe. „U redu, uđi brzo, mala koko. Možemo dijeliti moju kuću dok vrijeme ne postane lijepo”, rekla je starica.
“Bako, živiš li sama?” upita mala koka. “Da, mala koko”, rekla je starica.
“Mislim da je vrijeme za večeru. Imam malo kuhanog krumpira. Uzmimo malo“, ustala je sa stolice. Odjednom se ponovno začulo kucanje na vratima. Kokoš se jako uplašila i potrčala iza starice.
“Ne brini mala kokoškice, da vidimo tko je”, reče starica.
Kad je otvorila vrata, iznenadila se. Bila je to krava. “O bako, mogu li ostati s tobom dok ne prestane kiša?”. Ne htjevši zadržavati kravu vani, brzo ju je pozvala unutra. Sve zajedno su večerale.
Nakon tri dana kiša je potpuno prestala i pojavilo se sunce. Njih tri bile su jako sretne. Krava i kokoš mislile su otići u šumu. “Zbogom bako”, rekle su obje zajedno. Ali baka se osjećala tužno.
Krava i koka raspravljale su i došle na sjajnu ideju. “Bako! Možemo li ostati s tobom?”. Starica je bila jako sretna, oči su joj počele treptati. “Oh, zaista? Hoćete li ostati sa mnom? Hvala vam!” rekla je starica.
“Da, bako, mogu ti dati jaja”, rekla je koka.
“A ja ti mogu dati mlijeka”, rekla je krava.
“Oh, moje male prijateljice”, zagrlila ih je obje.
Živjele su sretno do kraja života.
