Jednom davno, iza planina i dolina u gustoj snježnoj šumi, skrivala se mala zemlja. Svakako nije bila obična. Ova čarobna zemlja bila je puna sićušnih kuća u kojima mogli bismo naći stvorenja poznata kao božićni vilenjaci. Ova tajanstvena stvorenja imala su zakrivljene uši, crvena odijela prekrivena šljokicama i smiješne zelene cipelice na malim stopalima.

Božićni vilenjaci bili su uvijek sretni. Imali su vrlo važan zadatak na Božić, morali su donijeti čaroliju Božića u svijet, pobrinuti se za sve božićne poklone i da se ostvare čuda o kojima su ljudi sanjali.

Svake godine, kada bi počela zima i ljudi se pripremali za nadolazeće blagdane, vilenjaci bi se okupili u šumi i smišljali plan kako sve zadatke obaviti na vrijeme. Svaki je vilenjak imao zadatak koji je trebao izvršiti. Međutim, svatko je imao drugačiji zadatak.

Snješko se morao pobrinuti da zima bude hladna i svi otkriju čari snijega. Naravno, u zemljama u kojima bi zimi trebao padati snijeg. Vilenjak Svetovid morao se pobrinuti da svako stablo i ulice gradova prekrasno svjetlucaju u svjetlu Božića. Još jedan veseli vilenjak zvao se Srećko. Brinuo se da za Božić nijedno dijete ne bude tužno i da svaka obitelj osjeti radost. Svi žele poklone, ali često ih ne dobiju svi. I baš tada je mali vilenjak Srećko utrčao u kuću, zamahao svojim čarobnim rukama i pomogao djeci da se svemu vesele i budu skromna. A onda je opet otišao baciti svoje čarolije tamo gdje su ga trebali.

Ali nešto se dogodilo ove godine što vilenjaci nisu očekivali. Jedan vilenjak je bio jako tužan. A božićni vilenjaci nisu nikad tužni. Vilenjak po imenu Čudo kao da je izgubio iskru Božića. Tko će donijeti čuda u srca ljudi diljem svijeta ako ne on? Vilenjaci su morali nešto poduzeti!

“Recite mi, dragi moji vilenjaci, kako mogu donijeti čuda obiteljima u kojima su djeca zločesta?”, upita Čudo i nastavi: “A kako mogu pomoći djeci koja više ne vjeruju u čuda Božića?” 

Vilenjaci su razmišljali: „Da im nisi pokazao da se čuda događaju, djeca ne bi vjerovala u Božić!” rekao je jedan vilenjak.

“Da nije bilo tebe, Čudo, djeca ne bi vidjela čuda oko sebe. Kako veselo zvuče pjesme i kako se svi vole na Božić. To su čuda koja si im ti pokazao”, rekao je drugi.

Čudo je obrisao suze i pomislio: “Možda si u pravu!” konačno je rekao. Ponovno je počeo osjećati toplinu u srcu i ponovno otkrivati ​​radost života. Možda su njegovi prijatelji u pravu. Bez njega djeca ne bi vjerovala u čuda. Počeo je shvaćati koliko je njegova uloga važna i koliko njegova prisutnost znači za blagdane.

Božić se neumoljivo približavao i vilenjaci su se pojavljivali tamo gdje su bili potrebni. I tako su se svi bacili na posao. Čudo je zajedno s ostalim vilenjacima dijelio čuda čak i tamo gdje djeca nisu vjerovala u njih. Njihovi zajednički napori stvorili su najčudesnija božićna iznenađenja koja su ljudi ikada doživjeli. Sniježilo je tamo gdje o snijegu nisu ni sanjali dugi niz godina. Za to se pobrinuo vilenjak Čudo zajedno s vilenjakom Snješkom. Drvce je zablistalo u obitelji u kojoj je Božić odavno zaboravljen, a djeca koja se poklonima nisu ni nadala zaista su ih dobila.

I tako vilenjak Čudo više nije bio tužan zahvaljujući svojim prijateljima koji su mu pokazali pravi put. Zajedno su širili radost tamo gdje je trebalo i učinili Božić čarobnim i lijepim kao nikada do tada.