Bila jednom jedna djevojčica po imenu Ivka. Nikada nije bila drska prema svojim roditeljima, bila je uredna i čista, ali imala je jednu jako ružnu naviku. Ivka je plazila jezik ljudima. Sigurna sam da mislite da djeca to ponekad rade i da to nije loše. Ali Ivka bi plazila jezik svima koje je srela, uvijek, svugdje. Čak i u školi je plazila jezik učiteljici tijekom nastave.
Mama i tata su bili jako zabrinuti. Objasnili su Ivki da je nepristojno plaziti jezik i da to ne bi trebala raditi. Ali mogli su pričati što god su htjeli, Ivka je to stalno radila. Kad su hodali pješačkim prijelazom, plazila je jezik vozačima koji su čekali. U trgovini, umjesto da pozdravi, plazila je jezik prodavačici. Kod doktora, umjesto da pozdravi, plazila je jezik medicinskoj sestri, pa doktoru. A najgore je bilo u školi. Ujutro je umjesto pozdrava plazila jezik učiteljici, a zatim i mnogo puta tijekom nastave.
Ivkin jezik nije bolio od stalnog isplaživanja. Već ga je toliko izvježbala da je bio veći i duži od jezika druge djece u razredu. Nitko se nije mogao sjetiti kako je to sve počelo. Mama misli da je Ivka počela plaziti jezik čim se rodila. Tata misli da je sve počelo kasnije, kada je Ivka počela govoriti. Umjesto prvih riječi, samo je isplazila jezik. Jedno je bilo sigurno. Nakon što je Ivka prvi put isplazila jezik, radila je to stalno. I to namjerno. Mama i tata su se nadali da će Ivka to s vremenom prerasti ako ne budu obraćali pažnju na to. Ali nije. Naprotiv, njezino isplaživanje jezika postajalo je sve gore. Ivka bi plazila jezik čak i životinjama, pa je koristila prste kako bi joj nos izgledao veći.
“Ovako dalje više ne može, Ivka”, jednom je rekao tata. „Ne možeš ljudima plaziti jezik. Osim toga, radiš to tako često da ti gotovo uvijek viri iz usta. Želiš li izgledati kao zadihani pas?“
„Ha ha, moš mislit“, rekla je Ivka, isplazivši jezik tati.
„Dr. Neplaz danas dolazi u posjet i nadam se da te može izliječiti od toga.“
I doista, poslijepodne je Dr. Neplaz došao u Ivkinu kuću. Bio je to visok i mršav čovjek s dugim jezikom koji mu je virio iz usta. Dosezao mu je do struka. Kad je vidio da ga svi gledaju u čudu, nasmiješio se i rekao:
“Je vi gvedate moj jezik? Pvazio sam ga vjudima otkad sam bio dijete. Zato mi je toliko navastao.”
Zatim je Dr. Neplaz obrisao usta maramicom, jer nije lako gutati slinu s isplaženim jezikom, i pogledao Ivku. Ona mu je isplazila jezik. Doktor je kimnuo i izvadio razne instrumente iz svoje torbe. Prvo je pregledao Ivkin jezik posebnim svjetlom. Zatim je izvukao hvataljku za jezik kako bi držao Ivkin jezik ispruženim. Drugom rukom je uhvatio ravnalo i izmjerio jezik. Kad je završio, ponovno je pustio Ivkin jezik. Odmah ga je opet isplazila, ali doktor je već nešto pisao na komad papira.
“Ako vaša kći bude toviko često pvaziva jezik, završit će kao ja. Već joj je jezik tvi centimetva duži od novmavnog.”
„Postoji li lijek?“ upitala je mama
“Ovo je neizvječiv svučaj. Jezik će joj na kvaju dosegnuti tvo.” rekao je dr. Neplaz, stavio jezik u džep na prsima svoje liječničke kute i otišao.
Kasnije su i mama i tata pobjegli kako ne bi morali gledati kako se njihova djevojčica pretvara u zadihanog psa s jezikom sve do tla.
Ivki to uopće nije smetalo, barem je mogla raditi što god je htjela. Nastavila je plaziti jezik ljudima i životinjama. Plazila je jezik čak i u snu. Uopće joj nije smetalo što će jednog dana odrasti i vući ga po podu.
Zato, draga djeco, dobro razmislite kako se ponašate prema drugim ljudima. Plaziti jezik je vrlo nepristojno i gadno, nemojte biti kao Ivka.
