U jednom gradu živjela je djevojčica po imenu Elena. Bila je tužna jer su se ona i roditelji tek nedavno doselili u ovaj grad, pa u njemu još nije imala prijatelja. Jedino joj je društvo bio mali mačić kojeg joj je baka darovala kad su se selili.

Elena je svo vrijeme provodila s njim: šetala ga je, čitala mu knjige, hranila ga. Jednom je otišla u šetnju šumom s mamom i tatom. Neko je vrijeme nosila mačića u naručju, ali su je ruke počele boljeti pa ga je spustila na tlo da ih prati. Nakon nekog vremena počela je padati kiša. Lagani pljusak brzo se pretvorio u oluju i roditelji su odlučili požuriti kući. No Elena nigdje nije vidjela svog mačića.

Zvala ga je i trčala na sve strane, ali bez uspjeha. Kiša je bila sve jača i morali su krenuti kući, ostavljajući mačića izgubljenog u šumi.

Roditelji su je pokušavali utješiti, ali Elena je bila neutješna. Mačića nije bilo ni sljedećeg dana, kada su se vratili u šumu kako bi ga tražili. Očito je odlutao. Elena je po cijelom susjedstvu polijepila plakate s njegovom fotografijom ali dani su prolazili i nitko nije javio da ga je negdje vidio. Roditelji su joj predložili da nabave novog mačića, no ona nije htjela.

Sve se promijenilo jednog prekrasnog sunčanog dana kada su djevojčica i njezina mama pokucale na Elenina vrata. Djevojčica je Eleni donijela izgubljenog mačića kojeg je pronašla tijekom šetnje šumom. Odnijela ga je kući i na putu do škole primijetila je zalijepljene plakate. Iako joj se mačić svidio, znala je da pripada Eleni, pa je zamolila mamu da ga vrate.

Elena je bila presretna! Ne samo da joj se vratio najdraži ljubimac, nego je pronašla i novu prijateljicu.  Od tada su djevojčice često zajedno odlazile u šetnju, ponekad s mamama, a uvijek s mačićem, koji je u međuvremenu izrastao u veliku i lijepu mačku. Dobro su se brinule o njoj i pazile da se više nikad ne izgubi.