Pero je bio mali dječak koji je živio u stambenoj zgradi na periferiji grada. Bio je malo tužan jer se u zgradi nikada ništa nije događalo, a nije bilo ni životinja. Nije mogao držati ni psa u stanu. Raspoloženje bi mu se uvijek popravilo kada bi mu majka rekla da idu posjetiti djeda.

Ali zašto bi išli sada, u jesen? Zašto nisu bili kod djeda ljeti? Tada je mogao plivati ​​u potoku, voziti bicikl kroz livade ili planinariti. A što će tamo raditi sad, u jesen? Hladno je i stalno pada kiša. Mama se, međutim, nasmiješila i uvjerila ga da mu sigurno neće biti dosadno. Tako je i bilo.

Već prve noći koju je proveo u djedovoj kući, prestrašili su ga neobični zvukovi. “Djede, djede, što je to?!”
Djed se nasmijao i objasnio mu da zvukove koje je čuo proizvode jeleni iza kuće. “Vrijeme je rike.”

“Iza kuće?” pitao se Pero.

“Da, zar ne vjeruješ?”

Pero mu nije vjerovao, pa mu je djed obećao da će ga sljedeće večeri odvesti na čeku. Sjest će tamo i promatrati jelene. Pero je jedva čekao. Vidjet će i velike životinje – uživo!

Navečer su se djed i Pero opremili termosicom s čajem, dekom i svjetiljkama. Polako su se popeli do čeke i udobno smjestili. Zamotali su se u deku i pili čaj. Nisu palili svjetiljke kako ne bi uplašili jelena.

Pero je bio nestrpljiv jer su dugo čekali, a jelen nije dolazio. Htio je djedu predložiti da se vrate kući, ali iznenada su se iz magle pojavila dva velika jelena s ogromnim rogovima. Zahukali su i počeli se boriti. Djed je objasnio da se jeleni bore za najbolju košutu.

“Nešto kao vjenčanje jelena?”

“Da, vjenčanje.”

Pero gotovo disao. Bili su i lijepi i ogromni. Dobro je da su bili dovoljno visoko na čeki da ih jeleni ne bi ozlijedili, Djed je Peri objasnio da jeleni mogu biti vrlo opasni.

Djed i Pero su se ujutro zadovoljni vratili kući, puni doživljaja. Dogovorili su se da neće ništa reći mami, jer se mame vepreviše brinu. Nema potrebe davati joj dodatne razloge za brigu. Tako je Pero shvatio da čak i jesen kod djeda može biti vrlo lijepa.