Jedne noći, dok su svi spavali, skupina od pet vilenjaka okupila se zajedno. Nisu to bili obični vilenjaci, nego oni mali koji stalno prave nestašluke. Te im je noći bilo posebno dosadno, pa su odlučili organizirati natjecanje. Onaj tko smisli najveći nestašluk pobijedit će.

Prvi vilenjak, Zelimir Grmčić, pozvao je nekoliko pasa ispod prozora kuće u kojoj se netko spavao i natjerao ih da laju. Upalilo se svjetlo na prozoru, izašla je starica i počela vikati:

“Idite spavati, glupani jedni. Noć je,” rekla je i zatvorila prozor.

Zelimir je ponovio trik nekoliko puta. Starica je svaki put otvorila prozor i bacila nešto psima da jedu. “S punim ustima možda neće lajati.” Nakon nekog vremena frižider je ostao prazan. Siti psi su zaspali, a starica je konačno mogla otići na počinak. Sutradan je morala u grad po namirnice, jer kod kuće nije ostalo ništa za jesti. Sve je bacila psima.

Vilenjaci su prasnuli u smijeh. Zatim je došao red na drugog vilenjaka.

“Gledajte, ljudi,” rekao je Sivko Betončić, sivi vilenjak, i otrčao na glavnu cestu, gdje je svojom čarobnom lopatom iskopao nekoliko rupa.

Svaki auto koji bi prošao poskočio je kad bi mu kotač upao u rupu. Vozači su se ljutili i pokušavali zaobići rupe. Ali Sivko je iskopao toliko rupa da kad bi auto izbjegao jednu, kotač bi mu upao u drugu.

Mali vilenjaci nisu mogli prestati kikotati. Zatim je došao red na trećeg vilenjaka.

Treperko Sjenčić, crni vilenjak, zujao je oko žica neko vrijeme. Odjednom su sva svjetla trepnula nekoliko puta, nakratko su se ugasila, pa se ponovno upalila.

“Laku noć, ljudi,” viknuo je vilenjak i isključio sva električna svjetla. Ljudi koji još nisu spavali—možda su gledali TV ili čitali—gledali su oko sebe da vide što se događa. Ljudi koji rade noću nisu mogli ništa vidjeti pa nisu mogli obavljati posao. Doktor u obližnjoj bolnici upravo je htio nekome dati injekciju, ali umjesto toga iglu je zabio u jastuk.

“Dobro jutro svima,” viknuo je mali vilenjak kroz suze od smijeha i ponovno upalio svjetla.Svjetla su opet sjajila, TV-ovi su se uključili, doktor je uzeo novu injekciju za pacijenta i ovaj put je pogodio pravo. Svi su se vratili svojim poslovima.

Vilenjaci su se kotrljali po podu od smijeha. Zatim je došao red na četvrtog vilenjaka. Zvao se Vjetroplav Zoračić. Kao vjetar, klizio je kroz dimnjake i puhao tako jako da je u kućama nastajala strašna buka. Tako je Vjetroplav budio ljude i stvarao bučan propuh.

Mali vilenjaci su se smijali.

“Sada je tvoj red,” viknuli su posljednjem vilenjaku, koji je bio nov među njima. “Kako se zoveš? Prilično si malen. Možeš li uopće napraviti pravi nestašluk?”

“Ja sam Dremko Srebrnjak. I mogu probuditi cijeli grad samo jednim moćnim zadahom… htio sam reći, zamahom, svog čarobnog štapića.

Vilenjaci su se smijali jer je krivo rekao. To je naljutilo Dremka, pa je počeo izvoditi čarolije. Možda je bio nervozan. Možda je pomiješao čarobne riječi. Ali umjesto divovskog topa koji ispaljuje najglasnije vatromete, uspio je stvoriti samo malu lampu. Takvu kakvu ljudi stavljaju na stol da mogu vidjeti dok pišu ili čitaju.

Vilenjaci su se toliko smijali da su im se gotovo rascepila usta. Ali Dremko je samo odmahnuo rukom.

“Smirite se, dragi moji,” rekao je. “Ova mala lampa može itekako nešto napraviti. I nešto prilično nestašno.”

“Da, na primjer, svijetlo?” upitao je Sivko Betončić, oslanjajući se na svoju čarobnu lopatu da ne padne od smijeha.

“Gledajte, ljudi,” inzistirao je Dremko, skočivši do prozora najbliže kuće s lampom i osvjetljavajući spavajućeg čovjeka.

Odjednom, umjesto sjene na zidu, počeo je film, baš kao na TV-u. A u tom filmu, taj spavajući čovjek bio je glavna zvijezda! I za njim je trčao ogroman gumeni medo.

“Što je to?” pitali su se mali vilenjaci. “Ta tvoja mala lampa pokazuje nam što ljudi sanjaju noću. Nevjerojatno!”

Vilenjaci su bili oduševljeni. Čak se i Dremko iznenadio. No je li otkrivanje tuđih snova stvarno tako nestašno? Možda biste se iznenadili, ali te su se noći vilenjaci smijali jače nego ikad u svim svojim godinama nestašluka.

Gledali su film o ženi koja je sanjala kako parkira auto i ne može ga pronaći. Ali ubrzo je postalo dosadno, jer je stalno hodala po parkiralištu i nije mogla naći auto. Starica je sanjala da zagrize kolač, ali su joj u tom trenutku svi zubi ispali. Njezin muž je sanjao da mu je pas pojeo kvasac, napuhnuo se i odletio poput balona.

I djeca su imala smiješne snove. Ivan je sanjao da njegova baka peče palačinke—ne na štednjaku, nego na kanti za smeće! A Ana je sanjala da je njezin tata postao pjevajući vilenjak.

Mali vilenjaci su se smijali toliko da su im usta i trbusi boljeli dva puna dana. Provirivanje u tuđe snove pokazalo se prilično nestašnim trikom. Uostalom, snovi su tajna, a oni su ih gledali kao filmove u kinu.

Tako je vilenjak Dremko proglašen pobjednikom natjecanja u nestašlucima.

A vi, djeco? Jeste li ikad imali neki super smiješan san koji bi sigurno nasmijao patuljke?