Jednom davno bila je jedna djevojčica po imenu Stela. Živjela je s mamom i tatom u lijepom stanu na rubu grada. Ali njihov stan i nije baš bio tako lijep. Stela je, naime, imala jednu lošu osobinu. Nije htjela pospremati za sobom. A što je još gore, bila je jako neuredna. 

U početku to i nije bilo tako strašno. Pospremiti tanjur sa stola ili obrisati zaprljani stolnjak i nije neki problem. No s vremenom se to počelo pogoršavati. Mama je svaki dan skupljala omote od keksa po podu. Tata je posvuda pronalazio Steline prljave čarape koje bi djevojčica skinula gdje god joj se prohtjelo i ondje ih ostavila. Tako je bilo i s papirom, olovkama, igračkama, odjećom pa čak i s ostacima hrane. 

Oba su roditelja bila toliko umorna od neprestanog pospremanja da su odlučili ostaviti Stelu zatvorenu u njezinoj sobi, kamo su joj donosili hranu i druge potrebne stvari, samo da ne raznosi nered po cijelom stanu. Mislili su da će, kad Stela više ne bude imala gdje stati u sobi, ipak na kraju pokupiti stvari i pospremiti za sobom. Ali ni govora.

Prva je mama primijetila da Stelina neurednost nije baš normalna. Upravo je nosila Steli juhu za ručak. Otvorila je vrata Steline sobe, prekoračila hrpu plišanaca, preskočila razbacane lego-kocke  i provukla se između lutkica. No kad se približila stoliću, ugledala je hrpu zgužvanih papirića. Nije više imala kamo stati. Kad je nagazila na papire, noga joj je skliznula jer su ispod bili razbacani autići. Mama je pala, prolila juhu i udarila se o plastičnog dinosaura, pa joj je ostala modrica.

“Ovo nije normalno. Njezina soba izgleda još gore nego kanta za smeće,“ rekla je mama dok je uzimala čistu odjeću.

“Imaš pravo, trebao bih joj nešto reći,“ priznao je tata. “Od čega ti je ta modrica?”

“Ugrizao me dinosaur. Ajde, požuri, inače ćemo morati zvati stručnjaka.”

“Ma neće biti tako strašno,“ nasmijao se tata i krenuo prema Steli.

Kad je ušao u sobu, Stele nije bilo nigdje.

“Stela? Jesi li ovdje?”

„Da, ovdje sam. Igram se s plastelinom“, javila se djevojčica ispod hrpe smeća i igračaka.

„Stela, treba ovdje pospremiti“, rekao je tata.

„Dobro“, javila se Stela.

Tata je bio iznenađen koliko je sve išlo glatko. No nije se dugo veselio. Stela je samo premjestila nered iz jednog kuta u drugi, napravila usku stazicu od vrata do stolića i do kreveta, pa je soba izgledala poput puteljaka među visokim snježnim nanosima. Samo što to nije bio snijeg, nego hrpa smeća, ostataka hrane, odjeće i igračaka.

Roditelji su zato odlučili potražiti savjet stručnjaka. General Proper bio je na dobrom glasu u gradu. Nakon rata kratko je prodavao sredstva za čišćenje, a kasnije se posebno posvetio neurednoj djeci i učio ih kako biti uredan.

General Proper stigao je rano ujutro i odmah se zaputio prema vratima Steline sobe. Roditelji su ga pokušali zaustaviti, govoreći da Stela još spava, ali general se nije dao omesti. Zalupio je vratima i počeo vikati:

„Ustajanje! Spremanje! Smeće u kantu, igračke na police, roba u ormar! Bržeee, bržeee, bržeee!“

Stela je bila toliko iznenađena da je bez riječi iskočila iz kreveta i počela pospremati. 

„Operi zubiće, obuci se, počešljaj se!“ izdavao je general Proper nove naredbe. „Zgrabi smeće i pravac kanta!“

Roditelji su raširenih usta gledali kako Stela sprema, trči baciti smeće u kantu i čak se sama oblači. Inače bi cijeli dan provela u pidžami.

Kasno poslijepodne general Proper napokon je zagrmio: „Na mjestu voljno!“

Roditelji su mu neizmjerno zahvaljivali jer je učinio nemoguće. Naučio je njihovu kćer kako pospremati. Njezina je soba izgledala kao iz časopisa!

„Za spremanje su potrebni red i disciplina,“ izjavio je general Proper, roditeljima ostavio nekoliko besplatnih sredstava za čišćenje i otišao pomagati drugom neurednom djetetu.

Ali čim su se vrata zatvorila za generalom, Stela je uz gunđanje strgnula haljinu sa sebe i bacila je na pod. Ljutito je izbacila igračke s police, iz ormara pobacala odjeću i dobro je zgužvala, a na kraju sve posula zemljom iz lončanice. Prljava je legla u krevet i zaprljala plahte.

Roditeljima su ostale samo oči za plakanje. Njihova Stela bila nepopravljiva. A već su pomislili da ju je general Proper izliječio. Sljedeće godine Stela je trebala krenuti u školu. Mogu li tako neurednu djevojčicu uopće pustiti među ljude?

Jednom su u posjet došli djed i baka kako bi čestitali Steli rođendan. 

„Gdje mi je moja najdraža unučica?“ zacvrkutala je baka i uputila se prema Stelinoj sobi. 

Morala se dobro potruditi da uopće uđe u sobu. Nered je dopirao sve do vrata. Dok je baka doslovno plivala kroz gomile stvari i pokušavala pronaći Stelu, djed je odlučio pokušati drugačije. 

“Znaš, ja sam nekad bio smetlar. Nazvat ću kolege da mi dovezu kontejner pa ćemo sve unutra pobacati. Inače Stelu vjerojatno nikad nećemo pronaći.“

Nedugo zatim pred kućom se pojavio kontejner, a djed i baka su lopatom za snijeg izbacivali hrpe nereda. U međuvremenu su se roditelji vratili iz kupovine. Objašnjavali su baki i djedu da je taj trud uzaludan, jer će Stela već sutra napraviti isti kaos. No baka i djed nisu se dali omesti.

Navečer je Stelina soba ponovno izgledala kao iz časopisa. Ali gdje je bila Stela? Pospremili su cijelu sobu, a nigdje je nisu pronašli.

Nitko više nije imao snage brinuti se o tome. Cijelodnevno pospremanje toliko ih je iscrpilo da su pojeli kolače i otišli spavati. A Stela? Mama misli da je nestala. Tata misli da je pobjegla dok su čistili, samo da ne mora pospremati. Baka misli da ju je pojeo taj nered. A djed? On se samo smije i svima priča zgode iz dana kad je još bio smetlar.

Zapravo su Stelu, ne znajući, iznijeli zamotanu do kontejnera. Smetlari su ju odvezli na odlagalište, a Steli je ondje bilo toliko zabavno da se više nije ni htjela vratiti kući. Ostala je živjeti među smećem, pomaže smetlarima prazniti kante za smeće i sretna je jer više ne mora čistiti.