Bilo jednom jedno malo selo. U njemu je bilo nekoliko kuća. Bile su blizu jedna drugoj, pa su se u tom selu svi poznavali. Svi su bili dobri susjedi i prijatelji, ali dvoje djece bili su najbolji prijatelji.
Djevojčica je bila dobra, ali je bila i divlja. Uvijek je bila spremna na neke smicalice i ničega se nije bojala. Zbog lijepe crne kose svi su je zvali Lutka od maka, odnosno Maki. Njezin najbolji prijatelj bio je najljepši dječak u selu. Bio je drag i uvijek je pomagao Maki u svemu. Nosio je naočale i izgledao vrlo pametno. I bio je pametan. A budući da je bio krupan, a Maki je kraj njega izgledala sićušno, zvali su ga Medo. Maki i Medo bili su nerazdvojni duo. Jako su se voljeli i obećali jedno drugom da će i kad odrastu biti zajedno.
Ali kako to biva, s vremenom su ovo dvoje djece odrasli i svatko je bio na drugom mjestu. Maki je uvijek razmišljala o Medi. Nije mogla zaboraviti njegov osmijeh i kako joj je u svemu pomagao. Bio je pravi prijatelj.
Jednog dana otišla je u šetnju šumom koja je rasla oko sela. U daljini, iza drveća, čula je vapaj za pomoć. Brzo, prije nego što je stigla bilo što smisliti, što je Maki često činila, potrčala je za glasom koji je dozivao.
Odmah je preskočila grmlje i zamalo sletjela u močvaru. Jedva se uspjela zaustaviti ispred nje. U močvari je ugledala uprljanu gospođu koja nije mogla izaći. Maki nije oklijevala, slomila je granu i povukla je što je bliže mogla. “Držite se dobro, izvući ću vas!” Maki je napregla svu snagu i pomogla joj da izađe. Gospođa joj je zahvalila što ju je spasila. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno.
Lišće se podiglo i prekrilo joj cijelo tijelo. Kad je sve lišće sletjelo natrag na zemlju, prljava i blatnjava dama postala je lijepa vila. Bila je šumska vila. “Draga moja Maki, puno ti hvala na pomoći. Ja sam šumska vila i živim ovdje. Pazim na sve ljude u selu. Znam te od kad si bila djevojčica. Ti si ljubazna i nesebična. A budući da si mi spasila život i nisi oklijevala to učiniti, rado ću ti ispuniti želju.”
Maki je zurila u nevjerici, a onda priznala: “Imam jednu veliku želju, ali ne znam možete li mi je ispuniti.” Tužno je gledala u zemlju. Vila je točno znala što će usrećiti Maki. Samo se nasmiješila, zagrlila je i šapnula joj na uho: “Znam što najviše želiš, znam te draga moja Maki.” Tada je vila nestala.
Maki je na trenutak stajala i razmišljala, ali nije znala što joj se sprema. Odjednom je začula korake iza sebe. Okrenula se i nije mogla vjerovati svojim očima. Medo joj se radosno približavao. Potrčala je do njega i zagrlila ga što je snažnije mogla. Bila je sretna. Maki ni dan danas ne zna kako je vila to uspjela, ali vratila joj je njenog Medu. Ostvarila joj se najveća želja.
Bilo bi lijepo poznavati vilu koja bi nam mogla vratiti onoga koga najviše volimo. Ali tko zna? Pokušajte vjerovati u čarolije i možda vam se želja ostvari.
