Priča o krafnici

Na samom rubu sela u maloj kućici u blizini šume živio je stari seljak sa svojom ženom. Zajedno su se snalazili iz dana u dan, a s vremena na vrijeme starica je napravila nešto za svog muža. Jednog se jutra stari seljak probudio s velikom željom za krafnom. Pa je upitao svoju ženu može li mu napraviti jednu.

Žena je htjela udovoljiti mužu, ali kod kuće nije imala brašna. “Dušo, pometi sve ostatke brašna u žitnici, siguran sam da će ga ipak biti dovoljno.” Žena starog seljaka je tako i učinila, i doista, pomela je dovoljno brašna za jednu krafnu za svog muža. U brašno je dodala kvasac, mlijeko i jaje, malo zasladila, zamijesila glatko tijesto i pustila da se diže. Zatim je dodala ukusni domaći džem i oblikovala punašnu krafnu koju je prepržila na maslacu dok ne porumeni. Krafna je bila prelijepa. A kako je samo mirisala! Ali još je bila prevruća pa ju je stavila na prozor da se malo ohladi.

Dok se krafnica polako hladila, postajala je nemirna. Krafnica je odlučila skočiti kroz prozor i pobjeći u svijet. Stazom je krenula ravno u šumu.

Ubrzo je naišla na zeca. Zec je naćulio uši i gladno se lizao. “Nemoj me jesti, zeko, zapjevat ću ti pjesmu”, reče krafnica i zapjeva.

“Ja sam mala krafnica,

preko žitnice pometena,

pekmezom punjena,

na maslacu pržena,

na prozoru hlađena.

Pobjegla sam od djeda,

Pobjegla sam od bake,

i pobjeći ću i od tebe, zeko!”

Baš kad je završila s pjevanjem zadnje note, krafnica se otkotrljala punom brzinom prije nego što je zec uspio shvatiti što se događa.

No, nije se dugo valjala kad je naletjela na sivog vuka.

“Grrr, grrr”, zarežao je vuk i pokazao zube na krafnicu.

“Vuče, nemoj me pojesti, zapjevat ću ti pjesmu.” Vuk je nevoljko zatvorio usta i sumnjičavo promatrao krafnicu da vidi što će se dogoditi. Dok je krafna pjevala, slušao je i zatvorio oči.

“Ja sam mala krafnica,

preko žitnice pometena,

pekmezom punjena,

na maslacu pržena,

na prozoru hlađena.

Pobjegla sam od djeda,

pobjegla sam od bake,

od zeca sam pobjegla, 

a tebi ću isto pobjeći, vuče!”

Vuk nije stigao ni oči otvoriti, a krafnica se već otkotrljala negdje drugdje. Dok se kotrljala, srela je krznatog medvjeda. A medo je već ispružio svoju veliku, krznatu šapu. Ali krafnica se nije dala uznemiriti, već je odmah povikala: “Nemoj me pojesti, medo, slušaj radije moju pjesmu!” I počela je:

“Ja sam mala krafnica,

preko žitnice pometena,

pekmezom punjena,

na maslacu pržena,

na prozoru hlađena.

Pobjegla sam od djeda,

pobjegla sam od bake,

pobjegla sam od zeca

Pobjegla sam od vuka

a pobjeći ću i tebi, medvjede!”

I otišla je.

Malo se motala okolo i naišla na lisicu koja je bila vrlo lukava. “Tako divno mirišeš, krafnice! I tako si okrugla i sva blistaš!”

Krafnica je započela svoju pjesmu:

“Ja sam mala krafnica,

preko žitnice pometena,

pekmezom punjena,

na maslacu pržena,

na prozoru hlađena.

Pobjegla sam od djeda,

pobjegla sam od bake,

pobjegla sam od zeca

pobjegla sam od vuka

pobjegla sam od medvjeda

A i tebi, lisice, pobjeći ću kao ništa!”

“To je bila tako lijepa pjesma, krafnice,” lisica je odmah pohvalila njezino pjevanje, “šteta što sam tako stara i slabo čujem. Zar mi ne bi mogla skočiti na nos i otpjevati je opet da je bolje čujem?”

Krafnica se još malo dignula koliko se napuhnula od ponosa što joj lisica hvali pjevanje. Bez daljnjeg razmišljanja, skočila je na lisičinu njušku kako bi pokupila još pohvala i započela svoju pjesmu:

“Ja sam mala krafnica, preko žitnice…”

A onda je lisica zaškripala i progutala krafnicu.