Jednom davno je na uglu ulice živio stari izumitelj. Danas biste tu kuću teško pronašli, a njega više nema. Bio je to vrlo mudar i obrazovan starac. Živio je sam u svojoj kući.

Kod kuće je imao veliku radnu sobu u kojoj je radio i stvarao, a pored nje skladište puno raznih komponenti. Budući da mu je ponekad nedostajalo društvo, često je odlazio u šetnje među ljudima. Bio je uvijek ljubazan i nasmijan, pa su ga susjedi voljeli i rado s njim razgovarali. 

Volio je djecu te je za njih izmišljao razna pomagala. Djeca su ga također voljela. Često su ga viđala na njegovoj omiljenoj klupi ispred kuće, gdje bi se sunčao, pa bi mu prišla i započela razgovor. Pričali su mu o svojim igračkama, o tome što vole s njima raditi, kakvi bi im izumi pomogli i zašto bi im dobro došao poneki mali pomagač za određene zadatke.

Nisu znali da u svom velikom skladištu ima veliku kolekciju neiskorištenih robota, različitih veličina i u raznim stupnjevima nedovršenosti.

Radio je na njima i prije, ali je, nažalost, imao puno drugog posla pa ih nikada ih nije dovršio. Sada je, međutim, napokon imao dovoljno vremena.

I tako, slušajući dječje ideje i gledajući kako im se oči sjaje dok govore o njima, odlučio je djelovati. Pažljivo je razmotrio svaku njihovu želju i uskoro su nastali potpuno novi roboti. Pomagali su djeci, činili ih sretnima i pritom olakšavali posao i štedjeli vrijeme njihovim roditeljima.