Luka je obožavao svemir i sve što je s njim bilo povezano. Njegova soba bila je prepuna igračaka u obliku planeta, na krevetu je imao posteljinu s motivima planeta, a na zidovima su visjeli plakati raketa i poznatih astronauta. Svake noći iznad njegova kreveta svijetlile su žute svjetlucave zvjezdice koje su mu pomagale da zaspi.

Ali večeras je bila posebna noć. Tata mu je rekao da će se večeras na nebu moći vidjeti zvijezde padalice. Dječak je sve pripremio za njihovo promatranje. U sobi je ugasio svjetla, pa su svijetlile samo zvjezdice iznad kreveta. Kraj prozora postavio je svoj veliki teleskop i usmjerio ga prema noćnom nebu. U međuvremenu je tata pripremio kokice i topli čaj kako bi im promatranje bilo još ugodnije.

„Ali ne padaju nikakve zvijezde,“ rekao je dječak tužno dok su promatrali nebo. Već su dugo gledali kroz teleskop, ali nijedna zvijezda padalica se nije pojavila. Luka je već popio sav čaj, ali zvijezde još uvijek nisu padale.

„Znaš li da te zvijezde zapravo ne padaju?“ rekao je tata sa smiješkom. „To se zove meteorski roj.“

„Ali zvijezde padaju!“ odgovorio je dječak.

Tata se nasmijao, otpio gutljaj čaja i počeo objašnjavati što je to zapravo meteorski roj.

„Da, izgleda kao da zvjezdice padaju, pa ih tako zovemo, ali zapravo su to meteori. Kada padaju, zove se to meteorski roj. To su komadići prašine ili kamenja iz svemira koji ulaze u našu atmosferu velikom brzinom. Zbog te brzine stvaraju svjetlost, pa nam se čini kao da pada zvijezda,“ objašnjavao je tata.

Luka je s oduševljenjem slušao svaku riječ. Nije znao da zapravo vidi meteore, a ne zvijezde.

„Eto, još si nešto novo naučio!“ rekao je tata sa smiješkom.

Dječak se nasmijao i s još većom nadom gledao kroz teleskop, nadajući se da će ugledati neki meteor.

Odjednom se to dogodilo.

„Pogledaj! Tata, meteor je ušao u našu atmosferu!“ povikao je dječak, ali sve je trajalo samo trenutak. Meteor je brzo nestao s neba.

„Vidio sam meteor!“ uzviknuo je i počeo plesati po svojoj sobi od radosti.

„Kad vidiš zvijezdu padalicu, trebaš nešto poželjeti!“ rekao je tata.

Sin se nasmijao: „Ali tata, pa ti si rekao da to nisu zvijezde, nego meteori,“ odgovorio je Luka. I bio je u pravu. Nisu to zvijezde, nego meteori.

„Istina, meteori su i to sam te upravo naučio. Ali možemo vjerovati i u čuda. Kaže se da, kad vidiš zvijezdu padalicu, trebaš nešto poželjeti, čak i ako je to zapravo meteor,“ odgovorio je tata.

I tako je dječak zatvorio oči i nešto poželio. Bila je to njegova tajna želja, koju nikome nije otkrio. Sanjao je da će jednoga dana vidjeti svemir vlastitim očima. Vjerovao je da će mu se želja ostvariti i da će postati astronaut koji će odletjeti u svemir.

A iako ne znamo hoće li mu zvijezda padalica, odnosno meteor, ispuniti želju, važno je vjerovati u čuda, vjerovati da se naše želje mogu ostvariti i činiti sve što možemo kako bismo ih ostvarili.