Prema talijanskoj narodnoj priči
U jednoj kućici živjele su tri starice. Jedna je imala šezdeset sedam godina, druga sedamdeset pet, a treća čak devedeset četiri. Njihova kućica imala je mali balkonić s kojeg su promatrale kako ljudi šetaju ulicom i što se događa u gradu.
Jednoga dana najstarija, Klementina, ugledala je zgodnog mladića i ispustila maramicu s balkonića. Mladić ju je podignuo, pomirisao i rekao:
„Tako lijepu i mirisnu maramicu mogla je izgubiti samo lijepa i mlada djevojka.“
Osvrtao se, ugledao balkonić, ali nije vidio nikoga. Došao je do kuće i pokucao na vrata. Otvorila mu je jedna od sestara.
“Dobar dan, živi li u ovoj kući neka žena?” pitao je mladić.
“Naravno. Čak tri,” rekla je starica.
“Htio bih vidjeti onu koja je izgubila ovu maramicu,” zamolio je.
“To ne može,” odgovorila je starica. “U našoj kući nitko ne smije vidjeti djevojku dok se ne uda.”
Mladić je stalno mislio o lijepoj djevojci iz svoje mašte, pa je od tih misli bio toliko zbunjen da je rekao: “Ako je tako, oženit ću se njome. Nije važno što je nisam vidio. Sada idem roditeljima reći da ću se oženiti lijepom mladom djevojkom kojoj pripada ova maramica.“
Vratio se kući i ispričao sve majci, kraljici. Mladić je zapravo bio mladi kralj. Majka je odmahivala glavom:
„Dragi sine, dobro razmisli. Pa nisi je ni vidio. Što ako su te prevarili?“
„Već sam dao riječ. A riječ kralja mora se održati“, odgovorio je mladi kralj.
Ipak, nije mogao izdržati i vratio se kući svoje buduće zaručnice. Kad je pokucao, opet mu je otvorila ista starica s kojom je ranije razgovarao.
„Recite mi, molim vas, jeste li vi baka moje odabranice?” upitao je.
„Da, ja sam njezina baka.“
„Bakice, molim vas, pokažite mi barem jedan prstić te djevojke“, zamolio je.
“Ne mogu sada, dođite sutra.“
Cijelu noć kralj nije mogao spavati, toliko se veselio što će vidjeti prst svoje lijepe zaručnice. Tri starice su u međuvremenu pravile lažni prst od rukavice i umjetnog nokta.
Nedugo nakon svitanja mladi kralj je stigao i nestrpljivo pokucao na vrata.
„Gospođo, evo me,“ rekao je starici. „Želim vidjeti prst svoje mladenke.“
„Pogledajte ovdje, kroz ključanicu će uskoro provući prst.“
I stvarno, iz ključanice je izašao jako lijep prst. Mladi kralj ga je poljubio i stavio mu prsten. Bio je toliko sretan da je rekao: „Bako, želim se što prije oženiti. Organizirat ću svadbu već sutra. Što kažete?“
„A što vas sprječava, mladi gospodine?“
„Super, sutra se ženim!“ radovao se kralj i odmah naredio pripremu gozbe i svadbe.
Tog dana dvije starice dovele su mladenku pokrivenu s tri vela.
„I zapamtite“, rekle su starice, „mladenku smijete vidjeti tek poslije vjenčanja, kad sunce zađe.“
Tako je i bilo. Svadba se održala, a kralj je uzeo djevojku pod velom za ženu. Jedva je čekao večer da bude sam s nevjestom. Ali starice su je ispratile sve do sobe, presvukle u spavaćicu i dobro ju pokrile pod pokrivačem. Onda su otišle, ali su pogasile sve svijeće.
Kralj ipak nije bio toliko naivan. Stavio je svijeću u džep i upalio ju je. Kralj nije mogao doći k sebi od šoka – pred njim je ležala naborana starica!
Kad se malo pribrao, preplavio ga je strašan bijes što su ga starice prevarile. Zgrabio je mladenku i izbacio je kroz prozor.
Na sreću, ispod prozora je bila drvena greda pa se starica zakačila za nju i visjela.
Tada su kroz vrt prolazile tri dobre vile. Vidjele su staricu kako visi u spavaćici i smijale se toliko da su se savijale od smijeha.
„E, cure“, rekla je napokon jedna vila, „kad smo se toliko smijale na njezin račun, trebale bismo joj to nekako nadoknaditi.“
„Istina, nagradimo je“, složila se druga:
„Ćiribu ćiriba! Neka postaneš najljepša mlada koju su ikada oči vidjele.“
„Ćiribu ćiriba! Neka imaš dobrog i lijepog muža koji će te voljeti.“
„Ćiribu ćiriba! Neka cijeli život budeš sretna i ugledna gospođa.“
I tri vile su otišle.
Kad je svanulo, kralj se probudio i sjetio se što je noću u naletu ljutnje učinio. Otvorio je prozor da provjeri je li to bio samo san. Na drvenoj gredi je sjedila prekrasna mlada djevojka.
„Što sam to napravio?!“ jadikovao je kralj, skoro si čupajući kosu, Brzo je zgrabio plahtu, bacio je djevojci da se primi i povukao k sebi. Molio ju je da mu oprosti što ju je izbacio kroz prozor. Ona mu je rado oprostila. Od tada su živjeli sretno zajedno.
Preostale dvije starice vratile su se u kućicu i s nestrpljenjem čekale hoće li tuda možda proći još koji mladi kralj. Tko zna, možda su i dočekale.
