Usred livade, nedaleko od Crnomračja, stajalo je staro, visoko drvo. Ondje je raslo već mnogo, mnogo godina. Bio je to ogroman hrast, a prema jednoj legendi, na njegovim se granama nekoć odmarao i sam vampir Drakula.

No jednoga dana stablo se počelo sušiti. Nitko nije znao zašto. Budući da mu nitko nije mogao pomoći, načelnik Crnomračja odlučio ga je posjeći kako suhe grane ne bi slučajno pale na nekoga.

Pufi i Zubomila bili su zbog toga vrlo tužni. Voljeli su se igrati pod njegovom krošnjom.

“Nećemo dopustiti da se to dogodi, Pufi”, odlučno je rekla Zubomila. “Moramo spasiti drvo.”

“Ali kako?”

“Ne znam. No imamo mjesec dana prije nego što ga posijeku. Bila bi velika šteta izgubiti ga. Uostalom, trebamo stabla, to zna svaki zubati duh.”

I tako su se njih dvoje uputili prema hrastu.

“Izgleda jako loše”, rekao je Pufi promatrajući ispucalu koru. “Grane su mu suhe i iskrivljene poput ruku naše prabake.”

“Prabaka ruke maže posebnom mašću pa joj bude lakše”, zamislila se Zubomila. “Možda bi pomoglo kad bismo i drvo namazali mašću.”

“Ja bih ga najprije dobro zalio, baš kao mama zalijeva cvijeće,# predložio je Pufi.

I tako je Pufi donio pune kante vode. a Zubomila je otišla posjetiti svoju prabaku. Prabaka je nekoć bila vila koja je živjela među krošnjama drveća pa je pristala dati joj posebnu mast kojom je nekada njegovala stabla. Zubomila joj je zahvalila, uzela mast i požurila natrag.

Pufi je u međuvremenu marljivo zalijevao drvo, a Zubomila ga je pažljivo premazala mašću.

“Ništa se ne događa”, promrmlja Pufi.

“Ništa se ne događa preko noći”, rekla je Zubomila. “To mnogi zaboravljaju. Misle da će sve odmah buiti bolje kad uzmu lijek, ali za ozdravljenje treba vremena. Čak i stablu.”

„Pa, nadam se da to drvo zna da nema baš puno vremena“, nasmiješio se Pufi. Zatim se okrenuo prema deblu i povikao:

„Hej, drvo! Imaš mjesec dana da ozdraviš, inače će te posjeći! Zato požuri!“

„Pufi!” zakolutala je očima Zubomila.
Ipak, iz dana u dan njih su dvoje dolazili zalijevati i njegovati drvo. A onda se dogodilo nešto nevjerojatno.

Jednoga jutra, kad su stigli do hrasta, zastali su od iznenađenja. Stablo, koje je još nedavno bilo suho i beživotno, sada je bilo prekriveno svježim zelenim lišćem. Krošnja je šuštala na povjetarcu, a cijeli je hrast izgledao kao da se ponovno rodio.

„Predivno!“ uzviknuo je Pufi.

„Hvala vam, zubati duhovi“, zašuštalo je stablo među lišćem.

Pufi i Zubomila ostali su bez riječi. Nikada prije nisu čuli drvo kako govori.

„Jesi li ti č-č-čarobno drvo?“ promucao je Pufi kada je napokon došao k sebi.

„Da, ja sam čarobno drvo. Ali, znaš, svako je drvo na svoj način čarobno. I ne mora govoriti da bi to bilo.“

„Ne razumijem“, rekao je Pufi. „Ako ne govori, onda je sasvim obično.“

„Da nema nas, drveća, vi zubati duhovi ne biste imali što disati“, odgovorilo je drvo. „Jedno veliko stablo svakoga dana proizvede dovoljno kisika da nekoliko osoba može disati cijeli dan.“

„Kisik? Onaj koji je u zraku?“ upitala je Zubomila. „Kako to radiš?“

„Pomaže mi moje zeleno lišće“, objasnilo je drvo. „Iz zraka uzimam ugljični dioksid, plin koji vi i životinje izdišete. Uz pomoć sunčeve svjetlosti stvaram hranjive tvari koje mi omogućuju rast, a kisik, koji vam je potreban za disanje, vraćam natrag u zrak. Taj se proces zove fotosinteza.“

„Znači, spasili smo stablo, a ono pomaže nama da dišemo!“ oduševio se Pufi.

„I ne samo to“, nastavilo je čarobno drvo. „Vodu koju upijam korijenjem ispuštam kroz lišće pa tako hladim svoju okolinu. Zato vam je ljeti tako ugodno u mojoj sjeni.“

Sljedećega dana Pufi i Zubomila ponovno su došli posjetiti hrast. No nisu bili jedini. Ondje su se okupili gotovo svi duhovi iz Crnomračja. Nitko nije mogao vjerovati koliko je stablo postalo lijepo i zeleno.

Možda od toga dana više nikada nije progovorilo, ali to nije bilo važno. Svi su već znali da su stabla doista čarobna, čak i kada na prvi pogled izgledaju sasvim obično.

A ponekad im je potrebno samo malo ljubavi i brige. Možda jedna dobra vila. Možda dvoje upornih zubatih duhova.

Jer svako je stablo važno, a svaka briga koju mu posvetimo vraća nam se mnogostruko.