Božidar je bio jako drag i dobar dječak. Pomagao je u svemu po kući, bio je miran i nezahtjevan i nikada se nije ljutio ni na što. Mučila ga je samo jedna stvar – njegovo ime. 

Imendan mu je bio 25. prosinca, baš na Božić, pa je njegov poseban dan uvijek ostajao u sjeni blagdana. Nije imao pravu proslavu, a nitko ga se nije ni sjetio. Zato je jednog dana odlučio promijeniti ime.

Otišao je u gradsku vijećnicu i pokucao na prva vrata koja je vidio. 

“Izvolite!” začuo se grub glas iznutra. 

Božidar je ušao i predstavio se debeloj gospođi koja je sjedila za stolom, a koja ga je s nevjericom gledala ispod velikih naočala. 

“Ja sam Božidar Božić i htio bih promijeniti ime.”

“Ime? Pa, ime… Ali ja to ne radim! Meni ljudi plaćaju porez. Želiš li ti platiti porez?”

Božidar je odmahnuo glavom pa ga je gospođa poslala na susjedna vrata. Tamo je sjedila druga gospođa, zadužena za odvoz smeća.

„Stvarno mi ne možete promijeniti ime?“ upitao je Božidar.

I ova je gospođa odmahnula glavom, pa je tužni Božidar krenuo dalje, od vrata do vrata.

Prošao je valjda gotovo cijelu vijećnicu, ali nitko mu nije htio promijeniti ime. Na kraju je sjeo na klupu i umorno razmišljao o tome koje bi ime odabrao.

„Petar? Ne, svi se tako zovu. Mihael? Ma daj! Denis?“ Odjednom mu je sinulo. Zvat će se Rocky! Kao onaj iz filma. Svi će mu se diviti! 

U puno boljem raspoloženju, ponovno je ustao i krenuo prema uredima na drugom katu, kada je mama s policajcem utrčala u hodnik. Bila je prestrašena i ljuta jer je mislila da se izgubio.

Kad je Božidar objasnio što ondje radi, policajac se nasmijao: 

„Znaš što, Božidare, zadrži svoje ime. To je jako lijepo ime. I službeno naređujem tvojoj mami da ti priredi veliku proslavu 24. prosinca. Mislim da će se mama složiti – i da više nećeš bježati iz kuće kako bi obavljao tako važne stvari bez nje.“

Mama i Božidar su se složili. Uostalom, to je bila službena naredba. I od tada se Božidarov  imendan uvijek propisno slavi.