Nekada davno živjela su tri brata. Jednoga dana su krenuli u šumu. Vani je trebalo zahladiti, ali dani su prolazili, a ništa se nije događalo. Djeca su nestrpljivo čekala prvi snijeg, a životinje su se spremale na zimski san, no kako zaspati kad nije bilo ni najmanjeg znaka zime?

Zato su odlučili da netko mora pronaći Snježnu damu i saznati zašto je ove godine zakasnila. Budući da su braća bila neustrašiva i voljela pustolovine, odlučili su upravo oni krenuti na put.

Na putu su prolazili pokraj jezerca uz koje je rasla visoka vrba. Na njezinoj grani sjedila je sova. Jedan od braće ugledao je njezine velike oči i obratio joj se: 

“Draga sovo, možeš li nam reći kako doći do Snježne dame?” 

Sova im je savjetovala da prijeđu tri brda i tri doline, sve dok ne ugledaju dvorac od leda. Tamo Snježna dama prebiva. Braća su joj zahvalila i nastavila put. Hodali su dugo, sve dok nisu počeli osjećati glad. Tada su, kao po dogovoru, sreli medvjeda koji je u šapi nosio vrč pun meda.

„Medvjede, idemo k Snježnoj dami, ali umiremo od gladi. Možeš li s nama podijeliti malo svog meda?“ hrabro je progovorio srednji brat. 

„Kažete da idete Snježnoj dami?” reče medvjed. “Onda uzmite cijeli vrč. Dao bih sve samo da moja obitelj i ja možemo napokon zaspati. No što možemo kad nije došla zima?“ dodao je uznemireno, a zatim im je pružio vrč meda. 

Braća su zahvalila medvjedu i obećala da će učiniti sve kako bi zimu vratili.

Tri su dana lutali šumom dok nisu stigli do livade s koje su ugledali ledeni dvorac na visokoj stijeni. Što su mu se više približavali, to su jasnije primjećivali kako se ledenice koje vise s krova polako tope, a ledeni kristali oko prozora izgledali su još gore. Ušli su u dvorac i ugledali Snježnu damu kako sjedi na stepenicama. Bila je sklupčana, ogrnuta bijelim krznenim kaputom i tiho jecala.

„Snježna damo, što se dogodilo? Zašto plačete?“ upitao je najstariji brat. 

Snježna dama ih je pogledala suznim očima. 

„Moj čarobni štapić.“ pokazala je na slomljeni štapić ispod stepenica. Srednji brat uzeo ga je u dlan i zadrhtao od hladnoće. 

„Kako se to dogodilo?“ upitao je najmlađi brat a sva su trojica napeto čekala njezin odgovor. „Ne znam, samo sam na trenutak zatvorila oči. Kad sam se probudila, moj štapić je bio slomljen. Bez njega sam slaba. Postoji samo jedan način da ga popravim, ali za to mi treba smola s ledenog drveta kraj ledenog jezera. Preslaba sam da idem sama, ali ako ne popravim štapić, moj će se dvorac otopiti i snijega više nikada neće biti.“ rekla im je Snježna dama, i bila je sva u tuzi.

“Ne brini, Snježna damo, pomoći ćemo ti. Spriječit ćemo katastrofu.” rekao je odlučno najstariji brat. Zajedno su krenuli prema udaljenom jezeru. Žurili su koliko su mogli, bojeći se da Snježna dama previše ne oslabi prije njihova povratka. Kad su napokon pronašli ledeno drvo i prikupili smolu, obradovali su se i brzo se zaputili natrag.

U dvorac su stigli u posljednji čas. Ledenim stupovima prijetilo je topljenje, a Snježna dama je gotovo utonula u vječn. Uz pomoć braće popravila je svoj čarobni štapić i dvorac je ponovno oživio. Kao zahvalu, velikodušno je nagradila braću toplim krznenim kaputima, saonicama i hranom, jer su se već vraćali kući po snijegu. Svi su bili zahvalni što je zima stigla i nadali su se da zahvaljujući trojici braće više nikada neće kasniti.