Bila jednom jedna stonoga po imenu Goga. Ova sićušna stonoga živjela je na prekrasnoj livadi pod velikim drvetom, gdje je sagradila kućicu od cvjetnih latica. A znate li zašto se stonoga zove stonoga? Pa zato što ima puno nožica, neke stonoge ih imaju i po stotinu!
Goga je bila znatiželjna i voljela se penjati po raznoraznom lijepom cvijeću koje je otkrivala na livadi. No budući da je bila sićušna i imala je puno nožica, druga bića koja su živjela na livadi često su joj se rugala. “Hej, Goga stonoga!” Kako je sićušna, a pogledajte njezine male nožice! Ima ih puno, ali nijedna nije velika kao naše!”, rugale su joj se velike smeđe bube, pokazujući na njezine male nožice. “Nikada nećeš stići nikamo tako brzo kao mi!”, šalili su se mravi. Goga je znala da, iako sićušna, svojim nožicama može posvuda stići, možda i brže od mrava. Bila je ponosna na svoje male nožice. “Jednoga dana ću im pokazati koliko su moje noge posebne i da mogu biti i brza”, razmišljala je dok je šetala livadom.
Nakon dugih dana kiše, danas je bio zaista lijep i sunčan dan, savršen za šetnju. I tako je stonoga otišla prošetati livadom. Sigurno će otkriti novi cvijet na koji se može popeti i diviti se njegovim prekrasnim laticama!
Dok je šetala, ugledala je prekrasan maslačak. Ali bio je veći od ostalih maslačaka. Isticao se među ostalima. Goga se odlučila popeti na njega i diviti se njegovim prekrasnim žutim laticama. Dok se približavala, osjetila je nježan, ali hladan povjetarac. Nebo se polako počelo pokrivati tamnim kaputom. Cvjetovi su se počeli savijati s jedne strane na drugu i sva su stvorenja na livadi pobjegla na sigurno. Približavala se velika oluja.
Dok se Goga vraćala svojoj kući kako bi se sakrila od oluje, primijetila je malu pčelicu Zujku. Drhtala je pod vlatima trave. Nije mogla odletjeti. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati. Njezina mala krila bila su premokra da bi letjela, a dom joj je bio predaleko da bi se sakrila od oluje.
Goga je bila odlučna pomoći maloj pčelici. Ona joj se jedina nije rugala pa joj je stonoga prišla bez oklijevanja. Uzela je pčelicu na leđa i otrčala s njom na sigurno.
“Zdravo, Goga!” rekla je Zujka uplašeno držeći se uz stonogu što je čvršće mogla. “Tako si mala i svejedno me možeš nositi?”, rekla je iznenađena pčela.
“Možda sam mala stonoga, ali imam stotinu nogu da nas oboje nosim!” „A sad se moramo sakriti od oluje, neću te ostaviti ovdje!“ rekla je Goga dok su bježale preko livade na sigurno.
Gogine sićušne nožice su surađivale i bile su brze i snažne, te su ih obje odnijele na sigurno, na mjesto gdje je stonoga živjela. Kad su konačno stigle do svog skrovišta, pčelica je zatresla krilima kako bi kapljice pale. Pokisle su i ona i stonoga Goga.
„Hvala ti, Goga, spasila si me!“ rekla je pčelica Zujka sa smiješkom.
Sutradan, kad je oluja prošla i sunce provirilo kroz cvijeće, pčelica je svima ispričala kako ju je stonoga Goga spasila od oluje. Ova velika vijest o junaštvu stonoge prenosila se od pčele do pčele dok nije stigla do svih malih životinja koje su živjele na livadi. Sve su životinje došle zapljeskati Gogi. Briznula je u plač od ganuća. Bila je ponosna na ono što je postigla, ali je znala da prijatelji moraju pomagati jedni drugima.
Čak su se i same bube i mravi divile onome što je Goga postigla i pljeskale joj.
I tako je junakinja livade postala mala stonoga Goga, koja je svima, a posebno sebi dokazala da i najmanja stvorenja mogu biti najhrabrija od svih.
