Iza svega potraži šunjalo. To mi je rekao moj brat Škripa. Otkad se ja, Milovan, šunjalo iz stana, igram s djecom, moj nestašni brat Škripa prestao me gnjaviti. Više me ne prati i ne prigovara roditeljima da ne volim plašiti ljude. Štoviše, postali smo prijatelji. Poznaje našu stambenu zgradu iznutra i izvana, od vrha do dna, od dna do vrha. Bilo mi je drago što to želi podijeliti sa mnom, baš kao danas.

Bila je noć i čekao sam u hodniku ispred vrata našeg stana da Škripa stigne. Išli smo zajedno u obilazak stambene zgrade.

“Bilo je i vrijeme da dođeš”, rekla sam umjesto pozdrava jer je Škripa kasnio već dvadeset minuta.

Škripa je zijevnuo.

“Žao mi je, ali loše sam spavao. Činilo mi se da me jastuk bocka.

Ima li čuperak dlake na mozgu? Kako bi inače smislio tako glup izgovor? Jastuci su mekani

“Kamo idemo?”

“Pokazat ću ti kako večeras izgleda prizemlje. Čekaj, kamo ideš?”

“Pa dolje”, kažem s jednom šapom na stepenici.

“Ići ćemo liftom”, kaže Škripa.

“Opa, još se nisam vozio liftom.”

Trebalo je  samo trenutak da lift stigne. Provlačili smo se pod nogama ljudi koji su ulazili i izlazili. Gospodin Karlo, kojeg sam neki dan preplašio, ušao je s nama. Danas je izgledao drugačije. Nosio je crnu pletenu kapu, crnu košulju i u ruci držao svjetiljku.

Škripa i ja čučnuli smo ispod malog sjedala u liftu. Svjetlo na stropu mutno je svijetlilo, a sjedalo je bacalo sjenu koja nas je skrivala.

Na petom katu ušla je gospođa Simon. Jako me podsjećala na kraljicu iz dječjih knjiga. Samo nisam znao je li to ona kraljica s čarobnim ogledalom ili kraljica zlatne kose. Iako je njezina možda negdje usput zahrđala. Vjerojatno je previše hodala po kiši

Gospođa Simon počela je pričati čim je ušla.

“Gospodine Karlo, što radite ovdje tako kasno?”

“Nećete vjerovati, gospođo Simon, netko mi krade poštu”, uzrujano je rekao gospodin Karlo.

“Ma dajte. molim vas. Sandučići su zaključani. Je li netko provalio?”

“Pa, upravo to mi nije jasno. Pošta nestaje, ali brava je netaknuta.”

Gospođa Simon nevjerice je odmahivala glavom i nervozno pomicala stopala, kao da je grizu mravi. Škripa je tiho zacvilio kad mu je stala na šapu. Posegnuo sam za njezinom nogom da joj se osvetim, ali nosila je čvrste cipele pa nije ništa osjetila.

“Kamo vi idete, gospođo Simon? Na posao?”

Kimnula je. Radila je kao medicinska sestra i išla je u noćnu smjenu.

Tada se lift zaustavio u prizemlju. Hvala nebesima.

Gospodin Karlo iskotrljao se van i sagnuo u mrak pokraj poštanskih sandučića.

“Što to radite?” zahihotala se gospođa Simon.

“Ovdje ću čekati nitkova koji krade poštu. Udarit ću ga i možda mu čak dobro izlupati guzicu.”

“Pa, sretan lov,” poželjela mu je i izašla u noćnu vrevu grada.

Škripa i ja skliznuli smo u mrak na drugu stranu hodnika.

“Jao, moja šapa”, gunđao je Škripa. “Ima cipele kojima bi mogla gaziti bube.”

“Trebali smo ići stepenicama”, rekao sam.

“Eto, sada znaš.”

“Znaš što? Da su šiljaste kožne cipele dobre za gaženje žohara?”

“Ma pusti to”, namrštio se Škripa zbog mog nerazumijevanja. “Sada znaš zašto šunjala ne vole plašiti ljude u liftu. U toj pokretnoj kutiji ne možeš nikoga prestrašiti ni ogrebati.”

Morao sam se složiti.

Pokazao mi je prizemlje i ulaz u podrum. Ipak me nije odveo tamo. Rekao je da ondje živi najstarije šunjalo u gradu i da ne voli nenajavljene posjetitelje. Priča se da je u mladosti bio jedan od najboljih duhova. Grizao je spavalice za nos, a jednom je čak nekome odgrizao i palac. I komad crocsica, jer je čovjek zaspao u cipelama. 

Rekao je da ćemo ići tamo drugi put.

Provjerili smo sve hodnike. Kući smo se vratili tek ujutro. Ovaj put išli smo stepenicama. Škripa je zijevao na svakom katu. Provukli smo se kroz prolaz u zidu do mjesta gdje su nam bili kreveti.

“Uskočimo u pokrivače!” zacvilio je Škripa iz sveg glasa i trkom skočio na jastuk.

Začuo se zvuk paranja tkanine, a pisma i katalozi raznih trgovina poletjeli su zrakom oko nas. Škripa se spustio na praznu jastučnicu i tužno zagazio šapama.

“O ne. Tako sam ga lijepo napunio. Sad bih vjerojatno trebao očupati pile da ga mogu ponovno napuniti.”

“Ili poštanski sandučić”, savjetovao sam smijući se.

Jedno je bilo sigurno. Gospodin Karlo te noći nije uhvatio lopova. 

Laku noć i dobro protresite jastuke i pokrivače da spavate bolje od Škripe.