Sunce je sjalo i smijalo se kao svakog drugog ljetnog dana u Crnomračju. No, Zubomila nije bila sretna. Čežnjivo je promatrala livadu na kojoj je dječak trčkarao sa psićem. I ona je željela kućnog ljubimca. Nije to morao biti pas; bila bi joj dovoljna i maca. Samo neka bude hrabra, da je se ne boji. Ipak je ona duh. 

Ali tata ni mama nisu htjeli ni čuti za kućnog ljubimca, iako nije bilo razloga zašto ga ne bi mogli imati. Zubomila je shvaćala da Mihael Vodenjaković može imati samo ribice jer bi bilo koja druga životinja teško preživjela s njima pod vodom.

No zubati duhovi ipak bi mogli imati nekog kućnog ljubimca, kad već žive tako slično ljudima.

Tog dana su krenuli u šetnju šumom na granici Crnomračja i sela gdje su živjeli ljudi. Zubomila i Pufi onamo su smjeli ići isključivo u pratnji roditelja, pa je to za njih uvijek bila nevjerojatna avantura. No, danas se među uobičajenim šumskim zvukovima šume začulo nešto neobično.

„Pufi, prestani cviliti, nismo prešli ni pola puta“, opomenula ga je mama.

„Ne cvilim ja“, branio se Pufi. „To ti čuješ nekog cendravog ptića.“

„To je sigurno cvilislavuj“, rekao je tata, pokušavajući zvučati pametno.

„Tata, takva ptičica ne postoji“, šapnula je Zubomila.

“Zar ne? Kad ju nađemo, dat ću joj ime i onda će postojati“, odlučio je tata i krenuo prema izvoru zvuka.

Nije morao ići daleko; cviljenje je dopiralo s ruba šume. Tata je isprva pogledom tražio pticu u krošnjama, ali ubrzo je shvatio da cviljenje dolazi s tla. 

Na zemlji je stajala odbačena mala kutija. Upravo je iz nje dopiralo ono neobično cviljenje

„Aha, znači to je cvileća kutija“, rekao je tata i otvorio je. U istom trenu je vrisnuo – iz kutije je izvukao mačića koji ga je držao zubima za prst.

„Jao, kako je to sladak,“ raznježila se Zubomila. „Odakle se ovdje stvorio?“

„Žalosno je, ali vjerojatno ga je netko ostavio,“ rekla je mama. „Neki ljudi su doista okrutni.“

„Ovo je mačak,“ dodao je tata, promatrajući mačića koji mu je još čvrsto visio s prsta. „I prava je maza, čujete li kako prede?“

„Tata, teško može puno presti kad ima puna usta, daj ga meni,“ rekla je Zubomila.

Tata je oprezno izvukao prst iz malih usta i predao mačića Zubomili. Ona ga je odmah počela maziti.

“Hoćemo li ga zadržati? Molim te,“ gledala je tatu. 

“Naravno da hoćemo. Ionako taj malac nema nikoga svoga,“ odlučio je tata.

“Osim toga, danas je 8. kolovoza, a to je međunarodni dan mačaka. To je savršena prilika da se pomogne nekoj maci,“ dodala je mama i počeškala mačića po glavici.

Zubomila je bila presretna. Pomislila je kako ju je sigurno čula neka dobra vila. No dobra vila očito ima pomalo čudan smisao za humor. 

Čim su se vratili kući, obitelj se bacila na pripremu svega što je mačiću potrebno.

„Zvat će se Maza“, odlučila je Zubomila.

No, nitko ga nije tako zvao. Tko god bi im došao u goste, mačić bi ga odmah ugrizao – za nogu, petu, hlače ili cipele. A ako bi tko skupio hrabrosti da ga pomazi, stradao bi mu prst. Mačić je postao pravi zubati čuvar koji je pazio na svoje spasitelje. Svojoj obitelji nikada nije činio ništa loše ; točno je znao je gdje mu je dom i tko su mu prijatelji.

Kada su u rujnu djeca pričala o svojim ljetnim doživljajima, Pufi i Zubomila jedva su dočekali tvoj red.

“Imamo novog ljubimca. Zove se Morski Pas.”

“Što? Morski pas?“ začudili su se svi, zamišljajući što su nabavili

“Ma ne, samo se tako zove. To je zapravo mali zubati mačić,“ brzo je objasnio Pufi. 

Ostali su se ubrzo smirili, ali su od toga dana ipak pažljivije prolazili pokraj kuće obitelji zubatih duhova, pazeći da “Morski pas” ne vreba iz prikrajka.