U dalekoj i vrućoj Africi živjela je mala žirafa po imenu Zoe. Imala je prekrasno žuto krzno koje je blistalo poput sunčevih zraka. No Zoe je bila drugačija. Za razliku od svoje braće, sestara i drugih žirafa, nije imala nijednu smeđu mrlju.

Svaki dan su braća i sestre su joj se rugali i govorili:
„Zoe, smiješna si! Pa ne izgledaš ni kao prava žirafa!“ 

Zbog toga je Zoe bila jako tužna. Željela je biti poput svoje braće i sestara. Njezina se mama ljutila na svoju djecu jer su se rugali sestrici i uvijek joj je govorila:
„Posebna si takva kakva jesi. Priroda ti je darovala prekrasno žuto krzno. Ti si naše sunce.“

Ali unatoč maminim lijepim riječima, mala Zoe nije mogla prestati željeti da izgleda kao ostale žirafe i da joj se nitko više ne ruga.

Svako jutro Zoe bi ispružila svoj dugi vrat prema nebu i šaptala:
„Drago sunce, molim te, daj mi nekoliko pjega. Želim biti kao ostale žirafe.“

Sunce je gledalo malu Zoe, ali nije znalo kako joj pomoći.

Jednog prekrasnog, vrućeg jutra mala žirafa Zoe sagnula se da pije iz rijeke. Dok je pila, primijetila je nešto nedaleko. Bilo je to jezerce puno blata. Zoe je pogledala svoj odraz u vodi i odjednom dobila sjajnu ideju.

Bez oklijevanja krenula je prema jezercu punom blata. Znala je da u takvim jezercima često žive nilski konji, ali to je nije obeshrabrilo. Hrabro je skočila u blato. 

Kotrljala se, prskala i valjala po blatu poput pravog nilskog konja, sve dok joj žuto krzno nije postalo prljavo. Zatim se ponosno uspravila i obrisala malo blata tu i tamo. 

I pogodi što?

Sad je mala Zoe izgledala kao prava žirafa sa smeđim pjegama. Istina, bile su od blata, ali ipak su bile tu!

Ponosno je krenula prema mami i braći i sestrama.
„Pogledajte, ja sam kao vi!“ radosno je uzviknula.

Braća i sestre dotrčali su do Zoe i zadivljeno gledali  njezine neobične pjege.
„Joj, kako si to uspjela?“ pitali su je.

Mala Zoe pokazala je na obližnje jezero puno blata.

„Zoe! Tamo žive nilski konji! Mogli su te ugristi. Znaš da tamo ne smiješ ići!“ ljutito je rekla mama žirafa.

Iako je mala žirafa znala da je to opasno i da tamo ne smiju ići, želja da izgleda kao druge žirafe bila je jača. Blato joj je barem malo pomoglo da im nalikuje.

Jedan brat ju je začuđeno pogledao.

„Zoe, ti si stvarno otišla u ono jezero puno blata i velikih strašnih nilskih konja samo da bi izgledala kao mi?“

Zoe je sramežljivo kimnula.

„Ali mi ne želimo da te pojedu nilski konji!“ rekao je brat, iznenađen njezinom hrabrošću.

Mama je tada ozbiljno pogledala svoju djecu. Zoe je to učinila samo zato što su joj se stalno rugali.

„Htjela sam samo biti kao vi….i imati točkice“, tužno je rekla mala žirafa.

Braća i sestre su se posramili. Shvatili su da joj se nisu smjeli toliko rugati. Što da joj se nešto dogodilo?

„Ali ti jesi kao mi! Iako nemaš točkice!“ rekli su joj

„Zoe, obećaj mi da više nećeš ići u ono blato. A vi mi obećajte da se više nikada nećete rugati svojoj sestri. Zoe je lijepa  takva kakva jest!” rekla je mama, a sve male žirafe klimnule su glavama.

Od tog dana braća i sestre više se nisu rugali Zoe, Napokon se osjećala posebnom.

Sunce možda nije čulo njezinu molbu, ali njezino žuto krzno uvijek bi se prekrasno sjajilo kad bi na njega pale sunčeve zrake.

A mala Zoe više se nije osjećala drugačijom. Kako je rasla, čak su se i druge žirafe počele diviti njezinu posebnom krznu. Uskoro je cijela Afrika čula za lijepu, posebnu žirafu Zoe koja ima krzno poput sunca.