Iza svega potraži šunjalo. To mi je rekao moj brat Škripa. Otkad se ja, Milovan, šunjalo iz stana, igram s djecom, moj nestašni brat Škripa me prestao gnjaviti. Više me ne prati i ne prigovara roditeljima da ne volim plašiti ljude.

Štoviše, postali smo prijatelji. Poznaje našu stambenu zgradu iznutra i izvana, od vrha do dna, od dna do vrha. Bilo mi je drago što to želi podijeliti sa mnom. Kao danas.

Bila je noć i čekao sam u hodniku ispred vrata našeg stana da Škripa stigne. Išli smo zajedno u obilazak stambene zgrade.

“Bilo je i vrijeme da dođeš”, rekla sam umjesto pozdrava, jer je Škripa već kasnio dvadeset minuta.

Škripa je zijevnuo.

“Žao mi je, ali loše sam spavao. Činilo mi se da me jastuk gura i bocka.

Mora da ima čuperak dlake na mozgu. Kako bi inače smislio tako glup izgovor? Jastuci su mekani.

“Kamo idemo?”

“Pokazat ću ti kako izgleda prizemlje večeras. Kamo ćeš?”

“Pa dolje”, kažem s jednom šapom na stepenici.

“Ići ćemo liftom”, kaže Škripa.

“Opa, još nisam išao liftom.”

Trebalo je  samo trenutak pričekati da lift stigne. Provlačili smo se pod nogama ljudi koji su ulazili i izlazili. Gospodin Karlo, kojeg sam neki dan preplašio, ušao je s nama. Danas je izgledao drugačije. Nosio je crnu pletenu kapu, crnu košulju i držao svjetiljku.

Škripa i ja čučnuli smo ispod malog sjedala u liftu. Svjetlo na stropu mutno je svijetlilo, a sjedalo je bacalo sjenu da nas sakrije.

Na petom katu je ušla gospođa Simon, koja me je jako podsjećala na kraljicu iz dječjih knjiga. Jedino ne znam je li to bila ona kraljica sa čarobnim ogledalom ili kraljica zlatne kose. Iako je njezina možda negdje usput zahrđala. Vjerojatno je previše hodala po kiši.

Čim je gospođa Simon ušla, počela je pričati.

“Gospodine Karlo, što radite ovdje tako kasno?”

“Nećete vjerovati, gospođo Simon, netko krade moju poštu”, uzrujavao se gospodin Karlo.

“Ma dajte. molim vas. Kutije su zaključane. Je li netko provalio?”

“Pa, to je čudna stvar. Pošta se gubi, ali brava je netaknuta.”

Gospođa Simon je u nevjerici odmahivala glavom i nervozno pomicala stopala, kao da je grizu mravi. Škripa je tiho zacvilio kad mu je stala na šapu. Posegnuo sam za njezinom nogom da joj se osvetim, ali gospođa Simon je nosila čvrste cipele pa nije ništa osjetila.

“Kamo vi idete, gospođo Simon? Na posao?”

Gospođa Simon je kimnula, išla je u bolnicu gdje je radila kao medicinska sestra u noćnoj smjeni.

Ali tada se dizalo zaustavilo u prizemlju. Hvala nebesima. Gospodin Karlo se otkotrljao i sagnuo u mrak pokraj poštanskih sandučića.

“Što to radite?” Gospođa Simon se zahihotala.

“Ovdje ću čekati nitkova koji krade poštu. Udarit ću ga i možda ga čak i dobro izlupati po guzi.”

“Pa, sretan lov,” poželjela mu je i izašla u noćnu vrevu grada.

Škripa i ja skliznuli smo u mrak na drugu stranu hodnika.

“Jao, moja šapa”, gunđao je Škripa. “Ima cipele koje mogu gaziti bube.”

“Trebali smo ići stepenicama”, rekao sam.

“Eto, sada znaš.”

“Znaš što? Da su šiljaste kožne cipele dobre za gaženje žohara?”

“Ma pusti to”, mršti se Škripa zbog mog nerazumijevanja. “Sada znaš zašto šunjala ne vole plašiti ljude u liftu. U toj pokretnoj kutiji ne možeš nikoga prestrašiti ni ogrebati.”

Morao sam se složiti.

Pokazao mi je prizemlje i ulaz u podrum. Ipak me nije odveo tamo; rekao je da tamo živi najstarije šunjalo u gradu i da ne voli da ga uznemiravaju nenajavljeni posjetitelji. Priča se da je u mladosti bio jedan od najboljih duhova u poslu, grizao je spavalice za nos, a jednom je čak nekome odgrizao i palac. Čak i komad crocsica, jer je spavač zaspao u cipelama. Rekao je da ćemo jednog dana ići tamo.

Provjerili smo sve hodnike. Ujutro smo došli kući. Ovaj put smo išli stepenicama. Škripa je zijevao na svakom katu. Provukli smo se kroz prolaz u zidu do mjesta gdje su nam bili kreveti.

“Uskočimo u pokrivače!” Škripa je zacvilio iz sveg glasa i trkom skočio na jastuk.

Začuo se zvuk paranja tkanine, a pisma i katalozi različitih trgovina letjeli su u zrak oko nas. Škripa se spustio na praznu jastučnicu i tužno zgazio šapama.

“O ne. Tako sam ga lijepo napunio. Sada bih vjerojatno trebao očupati pile da ga mogu ponovno napuniti.”

“Ili poštanski sandučić”, savjetovao sam, smijući mu se.

Jedno je bilo sigurno. Gospodin Karlo te noći nije uhvatio lopova. Laku noć i lijepo protresite jastuke i okrivače da bolje spavate od Škripe.