Usred velikog grada bila je velika zračna luka. Tu su bili parkirani i mali i veliki avioni. Manji su letjeli na slikovita putovanja i razgledavanja, a veći su prevozili puno ljudi na odmore i letjeli u daleke zemlje. Ali među velikim avionima, jedan se osjećao nesretno. Htio je samo letjeti zemljom, onoliko brzo koliko je htio. Nije želio prevoziti puno ljudi i svaku rutu unaprijed planirati. Zato je odlučio da će početi letjeti samo za sebe. Barem dok nije umalo izazvao nesreću.
Dogodilo se to jednog lijepog sunčanog popodneva. Veliki putnički avion trebao je odletjeti na daleki otok. Kad su se ljudi ukrcali u njega, nije ostalo nijedno slobodno mjesto. Putnički avion bio je potpuno pun. Pilot je sjeo u kabinu, provjerio komande, pozdravio putnike i upalio motore. Polako je usmjerio avion u nebo. Sve je teklo po planu. Ljudi u avionu bili su sretni, pilot je imao sve pod kontrolom, a ljudi su uživali u pogledu po lijepom vremenu. *Avion koji je mislio samo na sebe. Izvor slike: depositphotos.com*
Ali odjednom je avion zaključio da to nije ono što želi i da mu je dosta toga. Htio je biti slobodan poput ptice. Odletjeti gdje god poželi. Ubrzao je, zatim oštro zaokretao, a onda se uspinjao. Pilot nije znao što učiniti. Isprobao je sve upravljačke poluge. Ništa nije uspjelo. Zrakoplov je potpuno isključio komande. Letio je kako je htio. Gore, dolje, desno, zatim lijevo. Potpuno je zaboravio da prevozi toliko ljudi. Ali nakon nekog vremena dogodilo se nešto nepredvidivo.
Odjednom su se na nebu pojavili oblaci. Brzo su se približavali, a nekoliko sekundi kasnije počela je padati kiša. Vjetar se pojačao. Vidljivost pogoršana. Kiša je zasipala avion sa svih strana. Avion se uplašio. Nije imao snage letjeti protiv vjetra i osjetio je da mora sletjeti.
Ali gdje? Budući da je letio kako je htio, potpuno je promijenio smjer leta. Nije bilo u blizini aerodroma. Zrakoplov je gledao uokolo dok nije ugledao veliko polje ispred sebe. Dovoljno prostrano i dovoljno dugo da tamo sleti avion. I tako je avion skupio svu snagu i krenuo prema terenu.
Pilot je bio uplašen i pokušao je pomoći avionu, ali kontrole i dalje nisu radile u potpunosti. Avion je bio sve bliže terenu. Kočio je svom snagom. Napokon, nakon nekoliko udaraca, zaustavio se na velikom polju među stabljikama žita. Putnici su počeli pljeskati. Bili su sretni što je dobro završilo.
Pilot se zahvalio avionu: “Hvala ti, avionu, što si tako lijepo sletio sa svima nama. Ti si naš heroj.” Avion se sramio. Svi su zahvaljivali, ali nitko nije znao da je avion kriv što je uletio u oluju. Moralo se priznati. Počelo je govoriti naglas kako bi ga svi putnici mogli čuti.
“Nisam heroj. Možda sam vas spasio, ali zbog mene nas je uhvatila oluja. Nisam bio zadovoljan letenjem po propisima pa sam isključio sve komande i letio kako sam htio. Ali onda je došla oluja. Žao mi je. Sada znam da ne mogu biti ovoliko tvrdoglav. Moram surađivati s pilotom. Molim te, nemoj se ljutiti”, zrakoplov je tužno spustio svjetla.
Putnici i pilot oprostili su avionu i drago im je što su se svi iz ovoga izvukli živi. Dogovorili su se da će avionu dopustiti da tu i tamo odradi nekoliko slikovitih letova kako bi avion dobio svoj dio zabave i užitka. A zauzvrat, zrakoplov je obećao da nikada neće činiti stvari sebično samo za sebe.
