Djed s bajkama

U zemlji daleko, daleko, stajala je koliba. Izgledala je kao kućica od medenjaka, ali nije bila takva. Izrađena je u potpunosti od drveta. Prozori su joj bili obojeni, a iz dimnjaka se uvijek dizao mirisni dim drva. Unutar ove kolibe živio je djed s bajkama. Najbolje je znao pričati bajke. Djeca i životinje iz daleka dolazili su k njemu slušati njegove priče.

Jednog dana, dva dječaka su lutala u blizini drvene kućice. Nisu znali što bi, pa su iz dosade šutirali gljive, čupali grmove i gazili cvijeće. Djed ih je neko vrijeme promatrao, a onda je izašao iz kućice i upitao ih: “Što to radite? Zašto uništavate sve oko sebe?”

Bajke za djecu - Djed s bajkama
Djed s bajkama

Dječaci su ostali zatečeni. Nisu shvatili da ih netko može vidjeti. “Dobar dan, djede. Nismo znali da je netko u blizini. Mi smo dva brata, Vili i Viktor. I užasno nam je dosadno. Ne znamo što da radimo”, priznali su dečki.

“Pa, to ne znači da ovdje trebate divljati i uništavati na što god naiđete. Ako nemate što raditi, sjednite ovdje na klupu ispred moje kućice i pričekajte minutu”, odgovorio je djed i ušao u kuću.

Malo zatim opet se pojavio s dvije šalice u rukama. Iz njih je dopirao miris svježe pripremljenog kakaa. Dao ih je dječacima i rekao: “Ispričat ću vam priču koja se dogodila davno.” Vili i Viktor držali su svoje šalice i polako pijuckali vrući napitak. U početku im se nije dalo djeda slušati. Mislili su da će to biti neka dosadna bajka koju vjerojatno već znaju. Ali nisu ni slutili što im se sprema.

Čim je djed počeo pričati priču, ptice su doletjele do njega, jeleni su potrčali prema njemu, zečevi su izašli iz svojih jazbina, a ježevi su brzo dojurili. Sve su životinje ljubazno sjele blizu dječaka i očarano slušale. Dok je djed govorio o jeseni, odjednom je počelo padati lišće i lagano se digao vjetar. Kada je govorio o glazbi, ptice su počele lijepo pjevati. Kad je govorio o magiji, iz šume je zapuhao svjetlucavi vihor, leteći između dječaka i među životinjama.

Vili i Viktor osjećali su se kao u bajci. Držali su se za šalice, gutajući svaku riječ koju je djed izgovorio otvorenih usta. Nisu znali trebaju li gledati u životinje ili u čuda koja su se događala oko njih dok se priča odvijala. Kad je djed završio, životinje su veselo odjurile natrag u šumu.

“Pa, je li vam se svidjela moja priča ili je bila dosadna?” – upitao je djed začuđene dječake. “To je bilo izvrsno!” — viknu obojica u isti mah. “Kad god vam ponovno bude dosadno, umjesto da čeprkate po svemu oko sebe, vratite se na kakao i priču. Uvijek ću naći vremena za vas”, nasmiješio im se djed i pozdravio se.

Od tada Vili i Viktor redovito posjećuju kućicu. Uvijek sjednu na klupu i dozivaju: “Djede, ispričaj nam priču!” Shvatili su da im više ništa ne treba. Sve što im treba je vrijeme koje im djed daje. Jer vrijeme koje roditelji, i bake i djedovi mogu pokloniti je najvažniji dar djeci. Čarobno je, čak i ako nije prava magija.

4.6/5 - (26 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)