Jednom davno, brat i sestra po imenu Ivica i Marica živjeli su u kolibi u šumi sa svojim ocem, koji je bio siromašni drvosječa, i svojom majkom. Njihovi su roditelji bili vrlo siromašni i jedva su imali dovoljno hrane.
Jednog dana roditelji su djecu poslali u šumu u potragu za boljim životom. Njihova majka je plakala dok ih je ispraćala, ali oni više nisu mogli brinuti o njima. Ivica i Marica sa sobom su ponijeli nekoliko kamenčića i krušnih mrvica.
Te noći dvoje djece nije imalo gdje spavati. Danima su lutali šumom tražeći hranu i smještaj. Djeca su tu noć spavala ispod drveta i grijala jedno drugo.
Sljedećeg jutra kad je sunce izašlo, Ivica se okrenuo svojoj maloj sestri. “Marice,” rekao je, “ne možemo ostati ovdje. Moramo dublje u šumu! Sigurno ćemo naći više za jesti od onoga što imamo kod kuće, a možemo donijeti nešto hrane za majku i oca.”
Marica je bila zabrinuta. “Ali što ako se izgubimo?” pitala je.
“Nećemo!” rekao je Ivica. “Ako se izgubimo, slijedit ćemo kamenčiće do kuće.”
Dok su ulazili sve dublje i dublje u šumu, djeca su odlučila baciti kamenčiće na stazu kako bi lakše pronašli put kući ako se izgube.
Ubrzo više nisu imali kamenčića i ostale su im samo mrvice kruha. Marica je pazila da ispusti jednu mrvicu, a potom još jednu.
Nije bilo sreće i djeca su gledala i tražila bilo kakav znak nečega za jelo – stablo jabuke, kruške, malo orašastih plodova na zemlji ili čak osušene bobice. Nije bilo ničega za jelo!
Bivali su sve gladniji i djeca su bila umorna. Odlučili su se vratiti kući ili će umrijeti od gladi.
Okrenuli su se i sve mrvice kruha su nestale. Sada su bili izgubljeni! Nisu znali put natrag kući.
“O ne!” povikala je Marica. “Ptice su pojele sve mrvice!” djeca su bila tužna. Marica je počela plakati, ali Ivica ju je uvjerio da će biti sigurni.
Hodali su dalje i odjednom je vuk zavijao u daljini. Požurili su da ih vuk ne pojede. Sunce je zalazilo, a djeca su bila izgubljena i gladna. Sad su bili i uplašeni.
Ubrzo su ugledali čudnu kuću sastavljenu od kolačića, bombona i čokolada. Djeca su se odmah obradovala i potrčala stazom do kuće.
Pokucali su na vrata slasne čokolade, ali nitko nije otvorio. Ponovno su pokucali i vrata su se otvorila. Djeca su bila previše gladna da bi čekala vlasnika kuće.
Ušli su i počeli jesti ukusna vrata. Dok su oboje jeli ukusna vrata, vještica je nasrnula na njih. Čudna kuća pripadala je vještici!
Djeca su molila za svoje živote, ali zla vještica nije slušala.
Zatvorila je Ivicu u kavez i zamolila Maricu da joj pomogne zagrijati pećnicu. Skuhat će ih i pojesti. Ali baš kad se vještica sagnula da provjeri temperaturu pećnice, Marica ju je gurnula s leđa i zaključala vrata pećnice. Marica je spasila Ivicu i napunili su džepove vještičinim draguljima i delicijama.
Trčali su što su brže mogli kroz šumu bez zaustavljanja. Bili su previše uplašeni da bi stali jer bi ih vještica mogla sustići.
Napokon su uspjeli pronaći put do kuće i dali dragulje roditeljima. Zahvaljujući pametnoj djeci, obitelj nikada više nije bila siromašna i gladna.
