Ivica i Marica

Nekoć je siromaštvo vladalo posvuda u svijetu, pa i u maloj kući kraj šume u kojoj je živio tata sa svojom djecom, Ivicom i Maricom. Zajedno s njima živjela je i njegova druga žena, maćeha koja nije baš voljela djecu. Stalno im je prigovarala kako i sama ima malo, a kamoli da nahrani dvoje gladnih usta. Dugo je gnjavila muža da ih odvede u šumu i tamo ostavi, sve dok on nije poslušao.

Tako je jednoga dana otišao u šumu s djecom i dao Ivici komad kruha u rupčiću za put. Izgledao je zabrinuto, a Ivica nije imao dobar osjećaj, pa je lomio mrvice kruha i potajno ih bacao uokolo da označi put kojim idu. Ali tata ih je vodio sve dalje i dalje, na mjesta na kojima nikad nisu bili. Nakon dugo vremena došli su do jedne čistine, a tata je rekao da će pogledati okolo da vidi ima li tamo gljiva ili bobičastog voća i neka se malo odmore. Ivica i Marica čekali su i čekali, ali tata se nije vraćao i počeo je padati mrak. Marica je plakala:

“Sada više nikada nećemo pronaći put kući i bit ćemo izgubljeni.” No Ivica ju je tješio: “Ne plači, Marice, nećemo se izgubiti, bacao sam mrvice kruha putem. Ako pođemo za njima, vratit ćemo se kući.”

Ivica i Marica
Ivica i Marica

Pa su htjeli ići stazom mrvica, ali nažalost – nije ih bilo, ptice su ih pojele. Djeca su bila gladna i nisu znala kuda krenuti, a mrak je polako padao.

“Čekaj, Ivice, ja ću se popeti na drvo i pogledati uokolo da vidim vidim li negdje svjetlo”, rekla je Marica i popela se na visoko drvo. I doista – ugledala je svjetlo u daljini.

Spustila se s drveta i potrčala s Ivicom u tom smjeru. Ubrzo su naišli na malu kućicu. Ali ne bilo kakvu kućicu, bila je u potpunosti napravljena od medenjaka! Gladni Ivica odmah je ugrabio medenjak, iako je Marica negodovala.

Iznenada je iz kućice istrčala stara vještica. “Tko mi guli medenjake?”, upitala je kreštavim glasom. Ivica je tiho šapnuo: “Nije to ništa, samo je vjetrić ukrao medenjak.” Tako se vještica vratila u kućicu. Ali čim je Ivica ukrao još jedan komad, ona je opet izašla van. Ivica i Marica čučnuli su kako ih ona ne bi primijetila. Nažalost, vještica ih je vidjela, zgrabila i odvukla u kućicu. Tamo ih je zatvorila u kavez i svaki dan im davala veliku hrpu medenjaka. Htjela ih je dobro ugojiti i potom pojesti!

Kad su Ivica i Marica bili dovoljno bucmasti, vještica je odlučila prvo pojesti Ivicu. Zapalila je pećnicu i naredila Marici da provjeri je li dovoljno vruća. Srećom, Marica je bila pametna djevojčica i odlučila je nadmudriti vješticu:

“Ne znam kako ću znati je li pećnica dovoljno vruća. Ja sam još mala djevojčica i nikad nisam ništa pekla”, pravila se Marica bespomoćnom.

Vještica je samo zakolutala očima i gurnula nos u pećnicu da se sama uvjeri. Marica nije oklijevala, gurnula je vješticu u pećnicu i odmah zatvorila vrata za njom. Zatim je zgrabila Ivicu i kao munja su istrčali iz kućice od medenjaka.

Trčali su i trčali, ne osvrćući se. I odjednom, iz vedra neba, pojavio se njihov tata! Dok su djeca boravila u vještičinoj kući, zla maćeha je pobjegla od njihovog oca, a on je, sav nesretan, svaki dan tražio djecu po šumi. I tako, dok se vještica pekla u pećnici, tata, Ivica i Marica otišli su kući, gdje do danas žive sretno zajedno.

4.5/5 - (33 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)