Kad zvijezda padne

Na prostranoj livadi punoj cvijeća ležalo je dvoje djece. Djevojčica, Klara, i mali dječak, Oliver. Klara je bila slatka djevojčica zelenih očiju poput mačke i svijetle kose.

Oliver je bio njezin najbolji prijatelj raščupane kose i velikih podočnjaka. Sve su radili zajedno. Nisu se mogli sjetiti da su ikada bili jedno bez drugog. Oliver je štitio Klaru i pomagao joj, a Klara je njega jako voljela. Oboje su voljeli zvijezde. I tako bi svake večeri, kad bi se smračilo i na nebu počela pojavljivati svjetla, zajedno legli na livadu i gledali ih.

Kratke bajke za djecu - Kad zvijezda padne
Kad zvijezda padne

Jedne večeri, dok su ležali i gledali u nebo, vidjeli su kako pada zvijezda. “Gledaj, Klara, zvijezda pada. Zaželi želju! Siguran sam da će ti se ostvariti”, rekao je Oliver upirući prstom u nebo. Klara se nasmiješila, zatvorila oči i nešto tiho šapnula u sebi. “Što si poželjela? Hoćeš li mi reći?” upita Oliver. – Ne mogu, to je tajna – vragolasto se nasmiješila Klara. Znala je da ima želju koja bi se ostvarila samo u bajci, ali ju je ipak poželjela.

Još su ležali na livadi kad je iznenada pala još jedna zvijezda. Ali ovaj put je bilo drugačije. Stalno im je padala sve bliže i bliže, a njezin sjaj se povećavao. Dvoje djece se pogledaše i odmah skočiše na noge. Zvijezda je pala odmah pored njih. Odjednom je cijela livada prekrasno zasjala. Čovječuljak je provirio iza sjaja. Prišao im je i pogledao ih svojim prekrasnim nasmiješenim očima koje su izgledale poput ogledala. – “Dakle, dolazite li?” upitao je.

“Što? Kamo bismo trebali ići? I kako? Tko ste vi uopće?!” odbrusio je Oliver. “Ja sam mala zvijezda. Letim po nebu pazeći da sve zvijezde izađu, pazeći da Mjesec dovoljno sja i da je nebo u redu. A također ispunjavam želje kad zvijezde padaju i netko zaželi želju. I danas si zaželjela želju, Klaro. Evo me. Posudio sam zvijezdu s neba da te provozam okolo. Dakle, jeste li spremni za obilazak neba?”

Klara i Oliver su se prvo pogledavali u nevjerici, ali su se nakon nekog vremena ipak odlučili. Obilazak neba bio im je vrlo privlačan. Popeli su se na zvijezdu i čovječuljak je pošao s njima. Letjeli su sve više i više, dok se konačno svo troje nisu našli u nebu.

Polako su se kretali nebom, a čovječuljak je objašnjavao: “Dakle, tu je Sjevernjača, tu je zviježđe Orion, ove zvijezde pokazuju zviježđe Lava, a tamo je Mliječni put, ponekad klizimo po njemu sa zvijezdama.”

Te su noći Klara i Oliver putovali kroz svemir i objema se to svidjelo. Kad se čovječuljak s njima polako vratio na zemlju, djeca su mu bila jako zahvalna. Ali prije nego što su se oprostili, Klara se nagnula prema njemu i šapnula mu na uho: “Nisam željela putovati nebom dok je zvijezda padala.” “Znam”, odgovorio je čovječuljak. “Željela si da možeš biti s Oliverom cijelo vrijeme i da te nikad ne prestane voljeti.” Klara je pocrvenjela. “A kako ti to znaš, mali čovječe?” pitala je. “Sve znam.” nasmiješio se i odletio.

Tada je nebo oblikovalo natpis od zvjezdane prašine: “Ne brini, Klara, želja će ti se ispuniti. Za to ti ne treba čarolija.” Klara se sanjivo nasmiješila i pogledala u nebo gdje je polako nestajao natpis čarobne zvijezde.

4.6/5 - (56 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)