Kako se Straško prestao bojati

U prekrasnoj drvenoj kućici, gore na tavanu u dječjoj sobi, spavao je dječačić. Kosa mu je bila smeđa poput kestena, a oči plave poput bunara. Bio je dobar dečko, ali je svake večeri bio uplašen. Bojao se mraka i zvukova koji su dopirali s potkrovlja. Bojao se čak i šuma potoka koji je bio blizu njihove kuće. Zato ga nitko nije zvao drugačije nego “Straško”. Bojao se svega.

Svake večeri, kad bi pao mrak, legao bi u svoj krevet. Pokrio se dekom preko glave kako bi se mogao sakriti i ništa ne čuti. Želio je što prije zaspati. “Neka je jutro, neka je jutro.” – tiho je šaptao sebi svake večeri pod pokrivačem.

Priče za laku noć - Kako se Straško prestao bojati
Kako se Straško prestao bojati

Kad je tako ležao sklupčan i pokušavao zaspati, dogodilo se nešto što nije očekivao. Netko je zašuškao njegovim poplunom. “Dečko, nemoj se skrivati. Želimo ti nešto pokazati.” začuo se blagi glas. Straško je polako otkrio pokrivač i nije mogao vjerovati što vidi. Iznad njegovog krevetića letjeli su čovječuljci. Imali su svjetiljke u rukama i osvjetljavali cijelu njegovu sobu. Njihov je sjaj bio toliko jak da je u njegovoj sobi bilo poput dnevnog svjetla. Zalepršali su svojim malim obojenim krilima i letjeli oko Straška. “Tko ste vi?” upitao je. Čovječuljci su mu sve objasnili. “Mi smo noćni vilenjaci. Pomažemo djeci da se ne boje, kako se više nikada ne bi bojali. Dokazat ćemo ti to. Prati nas.”

Uzeli su svaki po jedan kraj pokrivača, podigli ga i odnijeli. Zatim su nježno povukli Straška za pidžamu i pokazali mu kamo da ide. Odveli su ga do stepenica za potkrovlje. Otvorili su poklopac i gurnuli ga gore. “Vidiš, nemaš razloga za brigu. Dobro pogledaj okolo. Vidjet ćeš da ovdje nema ništa strašno. Samo mačka koja tu i tamo trčkara okolo, ali inače ništa.” Pokazali su mu cijelo potkrovlje i uvjeravali ga da ono čega se boji je samo mrak. A mrak ne može ništa učiniti. Samo izgleda zastrašujuće. Zatim su ga odveli do potoka. Osvijetlili su sve oko sebe i pokazali mu da je to samo voda. Nema se čega bojati. Samo mrmlja, ali to je sve.

Zatim su ga vratili u njegov krevetić, pokrili ga poplunom i rekli: “Daj da ti nešto pokažemo.” I pogasili su sva svjetla. “Vidiš? Samo je mrak. Da, izgleda zastrašujuće, ali ne može ti učiniti ništa. Vjeruj nam, ne moraš se bojati. To je samo mrak. Dječače, budi hrabar i jak. Vjerujemo da ćeš proći kroz ovo i da se više nećeš bojati. Pokazali smo ti da se nemaš čega bojati. Osim toga, bit ćemo blizu. Možeš nas pozvati ako ti bilo što zatreba. Dat ćemo ti nešto prije nego odemo. Da ti damo hrabrosti. Sve dok vjeruješ u nas i u čaroliju, bit ćeš dobro.” Vilenjaci su stavili malu svjetiljku u Straškovu ruku. Da ih ne bi zaboravio. Zatim su se oprostili, posljednji put ga obasjali svjetlošću i odletjeli. Dječak je zadovoljan zaspao.

Kad se ujutro probudio, nije znao je li sanjao. Sjedio je na svom krevetu i samo se smješkao, jer dugo nije tako lijepo sanjao. Zatim je posegnuo u džep pidžame i pronašao svjetiljku. Srce mu je poskočilo od radosti. Znao je da to nije bio samo san. Od tada ne samo da se više nije bojao mraka, znao je da mrak nije ništa. Ali također je vjerovao u čarobne moći i noćne vilenjake i njihovu pomoć. I iako je porastao, njegova svjetiljka je još uvijek bila upaljena jer ga je podsjećala na njegove prijatelje vilenjake. Svatko od nas može vjerovati u čaroliju. Možda nam ponekad može pomoći da budemo hrabri.

4.4/5 - (59 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)